(Nakladnik: Savez antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske, Zagreb 2024.)
Rukopis u kojemu se raspravlja o kontinuitetu uništavanja/diskriminacije spomenika posvećenih Narodnooslobodilačkoj borbi (NOB) i socijalističkoj revoluciji i „nepodobnoj“ knjioževnoj građi objaviti će se u dvije knjige: u prvoj je riječ o spomeničkoj baštini, u drugoj će biti riječ o književnoj građi, započinje Riječ unaprijed redovni sveučilišni profesor u penziji, rođen u Korčuli 10. 6. 1931. godine
Sve bitno što sam htio reći o uništavanju/diskriminaciji spomenika o NOB i socijalističkoj revoluciji nalazi se u ovoj knjizi. Ipak, postoje barem dva razloga zbog koji treba čitaocu dati dodatno objašnjenje.
Prvi je razlog kompozicija knjige. Čitalac će vidjeti da sam uveliko na nekim mjestima navodio integralne tekstove drugih autora. Učinio sam to prvenstveno da pojačam dokumentarnost knjige, ali zato, što bi prepričavanjem, sažimanjem ili interpretacijom odabranih tekstova, koji su sami po sebi zaokružena cjelina, oni izgubili bitnu svrhu, biti ažuran i trajan dokument.
Imajući to na umu, može se reći da je knjiga neke vrste inventura kontinuiteta zatiranja antifašističke i socijalističke memorije, a također time i kvazi hrestomatija.
Inventura time, što je glavna namjera dati što više dokumentarne građe o fenomenu zatiranja antifašističke i socijalističke memorije . podjednako pukih fakata (uništavanje i/ili devastacije), ali i reagiranja (članci, knjige, izložbe performansi), koja ili pretežno opisuju ili osuđuju retrogradnost tog fenomena. Tim inventurnim obilježjem knjiga može iritirati „osjetljive dušice“ beskrupuloznih zatiratelja „nepodobne im memorije“, izazivati njihov bijes, ali prikazanoj dokumentaciji to nije svrha; Svrha joj je da ostane trajni zapis (u granicama skromne ljudske moći) po kontinuitetu zločina najreakcionarnijih dijelova ovog društva. Nažalost je izvan snage pojedinca napraviti cjelovitu inventuru, ali smatram da je i ovakva, kakva je predstavljena u ovoj knjizi, potrebna. A njena priroda kvazihrestomatije određena je time, što je kombinacija mojih razmatranja i ocjena uz tekstove drugih autora koji su, mislim da to neće biti sporno, podudarni s mojim ocjenama. Stoga su tekstovi drugih autora, koje navodim u cjelini ili se pozivam na njih (u pravili fusnotama, uvijek navodeći izvor, uključujući i link na kojem se može tekst pronaći), ili za mene dragocjena osnova u proučavanju obilježja rušilačkog kontinuiteta spomeničke baštine nakon 1990.
Iz citiranih tekstova su preuzeti i svi slikovni prilozi, kao bitna dokazna komponenta tih tekstova. Iz tog proizilazi i moja velika zahvalnost i intelektualni dug autorima korišćenih i citiranih (dijelom ili u cjelini) tekstova za poticaj, što sam ga od njih dobio.
A drugi je razlog (ove „riječi unaprijed“): molba autorima reproduciranih zekstova za tolerancijom moga postupka. Računao sam s time, da su svi ti tekstovi javno objavljeni, da su dokumentarne naravi i da su stoga sasvim prikladni da se navode u jednoj knjizi koja je po svemu (konceptu, svrsi i usmjerenosti) dokumentarne naravi. Vodio sam se i time da bi za sve te tekstove bilo korisno da budu objedinjeni na jednom mjestu, jer su kao pretežno novinski tekstovi podložni „zaboravu“ (prema već stereotipnoj izreci o trajanju novinarskog teksta). A ne bi smjeli biti „zaboravljeni“, neki od njih su briljantni eseji a neki od dalekosežnog dokumentarnog značaja i trajno bi morali biti pred očima javnosti kao memento, kako je to dobro formulirao Borislav Dežulović s naslovom jednog vog članka.
S uvjerenjem da će čitaoci, ali i citirani autori, uvažiti opravdanost moga postupka, čitaocima prepuštamm ocjenu sadržaja knjige. Nije samo uobičajena retorička figura ako kažem: svaka dobronamjerna kritika i bilo koja primjedba su dobrodošle u namjeri da se razmatrani predmet knjige potpunije obradi i primjerenije ocjeni. Naročito bih htio zahvaliti Miri Đuvar za poticaj u izradi knjige, te za njeno nesebično zalaganje u poboljšanju sadržaja.
Osnovni razlog što će rukopis biti objavljen u dvije knjige, njegov je obim. Premda su bitna obilježja fenomena (diskriminacije – uništavanja) istovjetna, ipak se čini prikladnim da dva područja fenomena (spomenici, knjižna građa) budu prikazana u zasebnim svescima. To će korisniku teksta olakšati uvid u posebne aspekte svakog od ta dva područja.
Moto ove knjige neka budu dvije misli: „Sjećanje je otpor“, Anete Vladimirov sociologinje i pjesnikinje i dr Miloša Vejnovića „Djela su mjerilo ljudske vrijednosti“:
Ante Lešaja, Korčula, 31. ožujka 2023.
Viktor Ivančić: OTPOR VOLJI VRTLARA
Kakva je i kolika šteta koju nacionalisti nanose naciji čije ime ponosno ističu na svojim zastavama?
Kakav je karakter i koliki su razmjeri destrukcije što je podnosi objekt žarke ljubavi nacionalista?
Odgovor na tako postavljena pitanja niko nije vjerodostojnije i iscrpnije dokumentirao od Ante lešaje. Najprije u svom Knjigocidu, radu od epohalnog značaja, koji će biti nezaobilazno izvorište generacijama budućih historičara, a sada u knjizi koja je pred nama, gdje je ovaj Korčulanin istraživao o planskom uništavanju „nepoćudnih“ knjiga u hrvatskim bibliotekama, proširio obilnom građom o organiziranom uništavanju antifašističkih spomenika u Hrvatskoj. Time je iscrpna analiza nečega što možemo nazvati etničkim čišćenjem u polju kulturenadopunjeno jednako detaljnim prikazom ideološkog čišćenja u prostoru tzv. kolektivnog pamćenja. Fenomeni ne samo da su komplementarni i da se međusobno „nadopunjuju“; po mnogo čemu možemo govoriti o jednom te istom kriminalnom pohodu.
Iako se nacionalizam hrani antagonizmom prema „drugima“ i mržnjom prema svemu što je „tuđe“, pitanja iz uvoda namjerno su „unutarnacionalno“ intonirana. Jer, uz agresivan gard prema „pogubnim vanjskim utjecajima“, u osnovi se radi o nepriznatom autodestruktivnom angažmanu, o implicitnom samouništavanju, ili – kako bi rekao Alan Badiou, definirajući suvremeni fašizam – o „nagonu za smrću artikuliranom i identitetskom jeziku“.
Naime, jedno od važnijih obilježjaovdašnjih nacionalizama a ponajviše hrvatskoga, čijim se manifestacijama nasilja Lešaja pasionirano bavi, jest to da su – protunacionalni. Ideološki pogon vlasti koji organizira uništavanje stotina tisuća knjiga iz javnih biblioteka nema osjećaj da provodi kulturni zločin prema vlastitome narodu, da ga duhovno osakaćuje i nanosi mu štetu nesagledivih razmjera, a ako takav osjećaj ima, sva je prilika da za to ne haje. Isto je i sa sustavnim zatiranjem tragova i simboličkih obilježja antifašistiške borbe, u kojoj je taj narod, najprije, masovno sudjelovao, a zatim, upravo pobjedom u toj borbistvorio pretpostavke za najveći emancipacijski iskorak u svojoj historiji. Nacionalisti, ukratko, imaju najmanje milosti prema onima u koje se najzdušnije zaklinju.
Modus operandi takva djelovanja svodi se isključivo na egzekutivne mjere: čišćenje, uklanjanje, rušenje, uništavanje, odstranjicanje svega „tužeg“ iz tkiva koje ima biti unikatno i neukaljano „naše“… S tim da se samo nasilje, sa svojim širokim repertoarom primjena, smatra kreativnim postupkom. Dignuti u zrak partizanski spomenik znači graditi poželjnu verziju nacionalne povijesti, odnosno nacionalnog identiteta. Uništiti knjigu objavljenu na „nešistom“ jeziku znači stvarati poželjan konstrukt nacionalne kulture. Destrukcija je izjednačena sa stvaralaštvom.
Analizirajući spone modernosti s organiziranim nasiljem, Zygmunt Bauman u knjizi „Modernost i holokaust“ piše o „kulturi vrta“, odnosno viziji društva – kao – vrta gdje se, nasuprot „prirodnom toku stvari“, nastoji uspostaviti umjetni poredak radi uređemnja savršenom života zajednice. Etničko i ideološko čišćenje je tu posao vrtlara. Bauman u tu svrhu citira Richarda Walthera Darrea, jednog od prvih i vodećih ideologa nacionalsocijalizma, koji kaže:
„Ako vrt treba ostati tlo za uzgoj biljaka, ako se, drugim riječima, treba uzdići iznad surove vlasti prirodnih sila, onda je nužna formativna volja vrtlara koji, osiguravajući prikladne uvjete za rad, ili odstranjujući štetne utjecaje, ili čineći i jedno i drugo pažljivo njeguje ono što treba njegovati a nemilosrdno uklanja korov koji bi bolje biljke lišio hrane, zraka, svjetla i sunca. (…) Tako dolazimo do shvaćanja da pitanja uzgoja nisu trivijalna za političku misao, nego moraju biti u središtu svih razmatranja, a odgovori na njih moraju slijediti iz duhovnog, iz ideološkog stava naroda. Moramo čak ustvrditi da narod može postići duhovnu i moralnu ravnotežu smao ako dobro smišljen plan uzgoja stoji u samom središtu njegove kulture“.
Ne treba čuditi što smo bili u prilici uočiti zapanjujuću sličnost između Darreova poučavanja i osnovne argumentacije linije većine tekstova u zborniku „Duhovna obnova Hrvatske“ što ga je 1992. objavila Vlada RH, angažujući 70-ak nacionalno osviješćenih intelektualaca na izradi programskih smjernica za, kako se navodi u uvodu, „kulturno oslobođenje i moralni oporavak hrvatskog naroda“. Tom knjigom dominiraju poljoprivredne metafore: od marljiva rada na „hrvatskoj jezičkoj njivi“, s koje „treba uklanjati nanose neprimjerene našem jeziku“, preko „iskorijenjivanja štetnih utjecaja koji onemogućuju da naša kultura „procvjeta“ i „daje željene polodove“, pa do toga da se „Hrvatska mora očistiti od kukolja“, a taj kukolj čine ostaci jugoslovenske i komunističke svijesti.
Moglo bise reći da ono što poduzima Ante Lešaja nije ništa drugo nego pedantno evidentiranja razmjera katastrofe nastale djelovanjem „formativne volje vrtlara“. Strpljivi foreznički rad na poprištu zločina, s jedne strane kao vid neposrednog otpora – jer se „voljom vrtlara“ formira i onaj darreovski „duhovni i ideološki stav naroda“ – a s druge kao prikupljanje i selekcioniranje dokaznog materijala za historičare u nekim boljim vremenima.
S treće strane, pak, Lešaja kompetentno dokazuje da je „formativna volja vrtlara“ bila lišena utjecaja hira, da masovna uništavanje knjiga i antifašističkih spomenika nisu imala obilješja stihije, da se nije radilo o spontanim provalama revolta, što će pronalaziti priručne izgovore u psihozi ratnog stanja, već je bila riječ o pomno planiranom i organizirano provedenom projektu vlasti. Projektu, koji, uostalo, još uvijek traje.
Vrhovni vrtlar u hrvatskom slučaju imao je ime. Pod pokroviteljstvom Franje Tuđmana obavljeno je tokom ranih devedesetih uklanjanje praktički svih partizanskih imena i obilježja NOB-a sa simboličkih mapa hrvatskih gradova, a u istom jurišu uništeno je preko tri risuće antifašističkih spomenika, s tim da je posebna ruđilačka strast iskazana prema onima koji su, osim memorijalne, imali i umjetničku vrijednost. Koliko god bila prikrivena i poricana, iz operacije se ne može isključiti snažna autofererentna nota – kako na ličnom, tako i na skupnom nivou – koja je znala podsjetiti na odlučan pristup ogledalu s revolverom u ruci. Kako je prijmetio jedan marginalni kroničar:
„U personalnom smislu, sličilo je to grotesknom naporu frustriranog povijesničara da se sa stečenom političkom moći upusti u nemilosrdni retroaktivni obračun sa samom prošlošću, uklanjajući sa lica zemlje njene zadnje simboličke ostatke, aali i da zbriše kompletnu civilizaciju što su je ti spomenici reprezentirali, civilizaciju koju je – kao nekadašnji partizani general JNA i osobno gradio.“
Taj opotunistički zaokret, lišen bilo kakve katarze ali ispomognut mogućnostima selektivne memorije, nametnut je kao imperativna kolektivna poza: obaveza da se vlastitoj prošlosti pristupa kao stranoj i nepoželjnoj kulturi. Na prostorima gdje kultuno, simboličko i ideološko nasilje uvijek nastupa kao uverira u ono fizičko, to je bilo od kapitalne važnosti. Svaki od elemenata što je bio ugrađen u himeru idealiziranog zajedničkog identiteta . nacionalna kultura, nacionalna historija, „narodni suh“… – mogao je poslužiti kao lozinka za otpuštanje strasti, za neophodnu i nesputanu eliminaciju.
Ante Lešaja savršeno je dobro shvatio – i tazo njegov rad ima posebnu težinu – da fenomeni masovnog uništavanja knjiga i antifašističkih spomenika služe ponajprije proizvodnji konteksta koji se legitimira neljudskost. Stoga je „formativna volja vrtlara“, isporučena prije više od tri desetljeća u programskoj i operativnoj formi i dalje na snazi, pogotovo kad poseže za mimikrijom, u nastupima mkoji na prvi pogled nemaju nasilnička obilježja.
U danima kada nastaje ovaj predgovor, na primjer, glazbenici orkestra Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu faktički su odbili svirati svečani koncert u čast poginulih pripadnika „Druge dalmatinske proleterske brigade, povodom 80. godišnjice bitke na Sutjesci i to na način da su zahtijevali astronomski iznos honorara (32.000 eura, plus cijena najma pozornice i dvorane HNK), znajući da Udruženje antifašista koje je najmeravalo organizirati koncert ne može platiti tu sumu. Ili: premda jezična barijera ne postoji, niti u jednoj knjižari u Hrvatskoj više nije moguće kupovati knjige koje objavljuju izdavači iz Srbije, Crne Gore, Bosne i Hercegovine… tzv. slobodno tržište, nasuprot svojoj deklariranoj liberalnoj biti, sada je to koje ispunjava tvrde ideološke zahtjeve nacionalističke vlasti.
Nakon Knjigocida Ante Lešaja i u ovoj knjizi superiorno, s neumoljivim dokumentarnim naoružanjem, pokazuje khrvatsko nacionalističko barbarstvo.
(Split, 15. svibnja 2023.)
U valjanoj i hrabroj knjizi čestitog Korčulanina u uvodu je još i Riječ urednice Nataše Mataušić, filmska građa o uništavanju spomeničke baštine, međunarodna reagovanja, sadržaj/funkcija spomenika NOB i socijalističke revolucije, prilog o UNESCO-voj zaštiti spomenika NOB i socijalističke revolucije.
Među ostalim prilozima su: Lora Vidović, pučka pravobraniteljica RH: „Relativizacija zločina NDH narušava vrijednosti Ustava, a izostanak reakcija otvara prostor mržnji“, Pismo Milorada Pupovca, predsjednika Srpskog narodnog vijeća, Veljka Kajtazija, zastupnika u Hrvatskom saboru, Ognjena Krausa, predsjednika koordinacije židovskih općina u RH i Franje Habulina, predsjednika Saveza antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske od 31. listopada 2018. upućeno Kolindi Grabar Kitarović, predsjednici RH, Gordanu Jandrokoviću, predsjedniku Hrvatskog sabora, Andreju Plenkoviću, predsjedniku Vlade RH i Draženu Jeliniću, glavnom državnom odvjetniku, te njihopvi apeli državnim vlastima: Alarmantno širenje revizionizma i Tražimo osudu; Mirjana Rakela, intervju s Viktorom Ivančićem: „Koketiranje sa fašizmom je hrvatski društveni projekt“; govor dr Ognjena Krausa prigodom obilježavanja Kristalne noći na Trgu žrtava fašizma u Zagrebu, 9. studeni 2019; Franjo Habulin „Cijeli hrvatski narod pokušava da se pretvori u taoce ustaša i njihovih zločina“, govor bivšeg predsjednika Stipe Mesića na Skupu o antifašizmu, Rab, 18. travnja 2015; Tomislav Jakić „Zameo ih vjetar“; Ivan Kegelj „Muzeji NOB prije i poslije raspada Jugoslavije – Kako smo zaboravili svoje heroje“, Boris Dežulović „Makarski memento“; Marinko Čulić „Kajganom na Tuđmana“, Viktor Ivančić „Lego spomenik“, Vinko Vuković „Zagora. Skandal u Dragljanima“; Miro Jović „Spomenik palim borcima u Vrgorcu mora ostati kulturno dobro“; Viktor Ivančić „Antifašizam Glavnog stana“, Vedran Sršen „Kuturocid HDZ-a nad Hrvatskom“…
Na naslovnoj korici knjige je spomenik Stjepanu Filipoviću u Opuzenu, rad kipara Mire Vuce. Lešaja počinje ukazivanjem na postupak sa spomenikom Stevanu Filipoviću, spomenikom čovjeku koji je simbol otpora nacifašizmu. Korčulanski mudrac navodi tekst (Robert Bajruši) o Stjepanu Filipoviću, pod naslovom „Srbi snimili dokumentarac o hrvatskom ratnom (narodnom, op. autora) heroju kojeg je njegova domovina zaboravila. „To je mladić kojem imena nema na školskoj fasadi“ u Jutarnjem listu od 1. veljače 2018.).
Tekst završava opaskom: Zbog herojskog držanja pred nacistima fotografija Filipovića s visoko podignutim rukama ispod vješala danas se nalazi na ulazu u zgradu UN-a na East Riveru kao simbol antifašističke borbe a njegov spomenik u Opuzenu u ljeto 1991. miniran je i potpuno uništen, čime je podijelio sudbinu dvije tisuće hrvatskih spomenika antifašističkoj borbi.
Hrvatska nema legalno-pravni odnos prema toj baštini i u tome nije iznimka, navodi Lešaja uz upozorenje istoričarke Snješke Knežević na jednom javnom istupu u Zagrebu kada je kazala „da su se svagdje u Istočnoj Europi nakon rušenja Berlinskog zida ti spomenici našli u sličnoj situaciji.
U nekim od tih zemalja imaju politički stav o spomenicima antifašizma, pa su, primjerice, u Budimpešti napravili „odlagalište“ na kojem su sabrali sve spomenike, kazao je povjesničar umjetnosti Zvonko Maković, ne odobravajuči takvo „rješenje“.
Koliko ih je uništeno?
U Zagrebu su, navodi Lešaja, podaci znatno poznatiji zahvaljujući knjizi „Sjećanje je borba“ Marija Šimunkovića i Domagoja Delača, objavljenoj 2913. Oni su evidentirali 310 od ukupno 937 svih obilježja NOB-a koji su postojali, što znači da ih je uklonjeno dvije trećine. Među njima zatečeno je 189 od ukupno izgrađena 423 spomen obilježja, 22 od 177 naziva javnih institucija i 99 od 337 naziva ulica i trgova.
Srbija još čeka svog Lešaju!
Priredio Dragan Banjac
ANTE LEŠAJA, redoviti sveučilišni profesor u penziji. Radio se u Korčuli 10. 06. 1931. Radio je u Brodogradilištu u Korčuli, zatim u Ekonomskom institutu u Zagrebu i naposlijetku kao sveučilišni profesor u Zagrebu i Mostaru. Doktorirao na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu iz područa ekonomske politike (1965). Kao jedan od, zajedno s drugim autorima, dobio je priznanje „Mijo Mirković“ za knjigu-udžbenik „Politička ekonomija socijalizma“ 1973. godine.
Surađivao je u brojnim stručnim časopisima u Jugoslaviji (i Hrvatskoj), autor je i koautor nekoliko knjiga, a prevodio je stručne radove sa češkog, među kojima je i zbirka češkog filozofa Karela Kosika: „Dileme suvremene povijesti“ (2007. godine).
Nakon 1990. proučavao je fenomen uništavanja knjižne građe i spomeničke baštine i o tome napisao knjigu „Knjigocid – uništavanje knjiga u Hrvatskoj 1990-ih“ (Zagreb 2012) – knjiga za koju je dobio priznanje „Krunoslav Sukić“ 2013. godine.
Za društveno antifašističko djelovanje Splitski antifašisti su mu 2021. (uz Dan oslobođenja Splita) dodijelili nagradu ANFAS – ustanovljenu u znak sjećanja na Palminu Piplović, znamenitu splitsku heroinu antifašističke borbe. (D. B.)
