„Zlatni rez 42“ nije tipični istorijski film o Jasenovcu. Tu temu uzeo sam da bih predstavio sve što se sada nalazi oko nas. I danas nas okružuje jedna isto tako opasna stvar kao 1941. godine, samo je pitanje kada će se ponoviti
Marija Ivanović-Nikičević
Ljudska istorija – istorija je beščašća, a malo je koji režiser hvatao grehove naših ljudi i sa naših prostora kao Lordan Zafranović. „Okupacija u 26 slika“ (1976), „Pad Italije“ (1981) i „Večernja zvona“ (1986), dokumentarci „Krv i pepeo Jasenovca“ (1983) i „Zalazak stoljeća/ Testament“ (1994) – filmovi su kroz koje je suočio čovjeka sa sopstvenim pogledom u ogledalu, pokazao mu iskvarenu nutrinu fašizma i nacizma, pozvao ga da tom neizrecivom zlu stane na kraj… Da se ne bi ponovilo.
Ubijeđen u to da ne učimo iz grešaka, da smo osuđeni na to da ih ponavljamo, ali i da dobro ipak pronađe način i otvori put – Zafranović već 40 godina pokušava da završi svoje posljednje upozorenje. Njegovo testamentarno djelo o stradanju u logoru Jasenovac, jedan je od najiščekivanijih filmova godine, decenije, ako ne i jednog cijelog vremena.
Film „Djeca Kozare“, koji je u međuvremenu dobio ime „Zlatni rez 42“ – ali i proširenu verziju u formatu mini-serije, trenutno je u fazi montaže. Zafranović nije želio da govori o datumu premijere, ali smo u Novom, gdje boravi u svojstvu člana žirija dugometražne igrane selekcije Filmskog festivala Herceg Novi – Montenegro film festivala – popričali o drugim detaljima u vezi sa krunskim projektom njegove karijere.
OBJEKTIV: Odavno nijeste bili u Herceg Novom. Kako Vam sada djeluje grad?
ZAFRANOVIĆ: Herceg Novi mi se sada čini kao Sen Trope. (smijeh) Bio sam ovdje onih davnih godina kad je sve skupa djelovalo mnogo skromnije. Sada se grad obnovio, vidi se da se ulagalo sa svih strana, da su došli stranci, da se sve promijenilo u nešto što uglavnom ne volim. Ali eto, to je neka faza koja se mora proći. Ipak, moram priznati da je ono, što se tiče hotela, plaža, čuda, restorana, sada sve na jednom prilično visokom nivou.
OBJEKTIV: Odluka o pobjedničkom naslovu, koju ste donijeli sa kolegom Pjerom Žalicom i direktorom Crnogorske kinoteke Pavlem Simonovićem, biće poznata tek večeras, pa ne možemo pričati o konkretnim filmovima koji Vam se jesu ili nijesu dopali. No, možete li podijeliti opšti utisak o selekciji, ali i radu novih generacija režisera koji stvaraju u regionu?
ZAFRANOVIĆ: Ja sam 30 godina mimo kinematografija s ovih prostora, i sada sam se „sudario“ sa programom na festivalu. Mogu reći da je film, u globalu, pao ovdje u regiji. Jedno vrijeme je, naravno, isteklo; došlo je novo, ali video nije doprinio da se prave kvalitetni filmovi. Mislim da se sve radi vrlo brzo, prave se filmovi koji nemaju kino-vrijednost.
Kino je nekada bio zakon, zahtijevao je ozbiljan rad da bi se gledaocima pružila neka satisfakcija, a sada je to lako. I to je dosta velika promjena. Nije to samo ovdje, tako je u cijeloj Evropi, ali nekako se posebno osjeća taj prilično veliki pad kompletne kinematografije na cijeloj teritoriji bivše Jugoslavije.
OBJEKTIV: Ipak, mladi režiseri i filmski autori s ovih prostora polako osvajaju prestižne filmske festivale, dobijaju nagrade i dopiru do internacionalne publike…
ZAFRANOVIĆ: Ali ne radi se seriozno, ne radi se ozbiljno. Radi se brzo, nijesam navikao na to.
OBJEKTIV: Naziv filma na kojem radite dugo, više od 40 godina, sada glasi „Zlatni rez 42“. Odnosi li se na zlatni presjek u umjetnosti, tj. na njegovu primjenu u samoj strukturi filma? Ili je, pak, riječ o drugoj vrsti simbolike?
ZAFRANOVIĆ: Zlatni rez ima više značenja. Bavio sam se sa tom unutrašnjom formom filma, gdje zapravo imam dvije forme: onu koja se vidi, sa tom unutrašnjom dramaturgijom koja je za gledaoca, a imam i drugu formu ispod, koja se ne vidi, od koje je sagrađena konstrukcija filma. U toj konstrukciji imam zlatni rez, idealne krugove, idealni kvadrat, idealnog čovjeka kao kod Leonarda.
Na temelju tih geometrijskih struktura gradi se unutrašnja konstrukcija filma, tako da kadrovi nijesu slučajni, da imaju određeno trajanje, da se pomalo smanjuju ili povećavaju, i da tako dobijemo jednu harmoničnu cjelinu koju gledalac ne vidi, ali je osjeti, jer sve ide u određenom pravcu.
Ono što vidite nešto je sasvim drugo. Vidite dramu, vidite glumce, vidite likove i njihove sukobe, vidite epohu i atmosferu. Važnija od svega toga je ta harmonična forma iznutra, koja film vodi ka kraju koji ima. To je zlatni rez.
Zlatni rez je iznutra, a izvana se pravi – zlatni nož. Taj zlatni nož ima zlatni rez. Tako da imamo dvostruko značenje: formalno kao kod Leonarda da Vinčija, i imamo zlatni rez zaista konkretan koji se pojavljuje u filmu. Zbog toga je nazvan „Zlatni rez 42“, ali to ne znači da će to biti finalni naziv filma. Vjerovatno će se promijeniti, zato što film ide mnogo šire od toga.
OBJEKTIV: Do koje ste faze stigli sa filmom i mini-serijom?
ZAFRANOVIĆ: Sada smo u montaži, treba da završimo seriju „Djeca Kozare“, a takođe montiramo i film „Zlatni rez 42“, koji bi trebalo prilagoditi na neku razumnu dužinu za kina. Tu su veliki problemi, jer sada od sedam sati serije koju smo snimili treba da uradimo film koji se sužava, i da napravimo određene operacije. Prvi put radim na takav način i vrlo je zanimljivo.
OBJEKTIV: U Vašem projektu igraju, između ostalih, Aleksej Bjelogrlić, Leon Lučev, Milan Marić, Miki Manojlović, Anica Dobra, Irfan Mensur… Više puta ste rekli u intervjuima da je tema veoma teška i zahtjevna, te da nijeste sigurni da će publika moći da izdrži gledanje do kraja. Kako su snimanje podnijeli glumci? Kako je tekao proces rada sa njima, na koji način ste ih usmjeravali dok su se hvatali ukoštac sa zahtjevnom temom?
ZAFRANOVIĆ: To su sve moje dileme koje su logične kada se radi ovakva, odgovorna vrsta filma. Jasenovac je tema koja boli cijelu regiju, cijelu Evropu. To je bio logor smrti koji je sada manje-više zaboravljen, to je tema koja se ne otvara, a zahtijeva veliku pažnju.
Zbog toga je film rađen toliko precizno, toliko jasno, s određenom porukom koja treba da bude nešto nalik posljednjem upozorenju i koji bi trebalo da donese neku vrstu katarze kada je riječ o zlu iz Drugog svjetskog rata na ovom području. Jer, nacionalizam je vrlo opasan, pogotovo za narode u čije se ime radilo to zlo.
Ovaj film je moja završna analiza zla. Zlo je, isto kao i dobro, nešto što je na momente veličanstveno, naročito za ubice. Međutim, u svakom filmu, pa i u ovom na neki način, dobro je ono koje pomiče civilizaciju dalje.
OBJEKTIV: Jasenovac je bio jedini logor za djecu tokom Drugog svjetskog rata. Istoričari i istraživači holokausta tvrde da je između ustaša i nacista postojala bitna razlika: prvi su uživali u ubijanju, a drugi su imali fabriku smrti i likvidirali su sistematično, protokolarno, pretvorili su sve u posao; priča se da su čak i oni bili šokirani zvjerstvima viđenim u NDH. Ako je Hana Arent nacističko zlo nazivala banalnim, kako onda možemo opisati ustaško? Do kakvog ste zaključka došli kad je riječ o prirodi tog zla?
ZAFRANOVIĆ: Mnogo puta govorio sam o tome kako zlo postoji u svima nama. Kada dođe do ozbiljnih poremećaja, ratova, užasa koji bude mržnju i situacije u kojima može da počne ubijanje, kada počne da se propagira – a propaganda je vrlo opasna, naročito s ovim novim medijima – pravljenje ove vrste filma uvijek je posljedica straha da se zlo ne ponovi.
Ne pravim istorijski film o Jasenovcu, nego film o zlu danas i ovdje. Ta istorijska tema uzeta je da bi se prezentiralo što se sada nalazi oko nas. I danas nas okružuje jedna isto tako opasna stvar kao 1941. godine, samo je pitanje kada će se ponoviti. Propaganda mržnje prisutna je do te mjere da sve puca po stadionima, mladi ljudi izgledaju kao da su spremni da sve ponove. Stoga, ovaj film koji radimo nije rekonstrukcija Jasenovca, nego rekonstrukcija jednog logora koji je moguć sjutra.
OBJEKTIV: Jasenovac je u Crnoj Gori i regionu, koji nažalost gori od nacionalizama, tema koja služi skoro isključivo za politička potkusurivanja Da li ste ispratili tenzije oko usvajanja Rezolucije o logorima Jasenovac, Dahau i Mauthauzen, zbog koje je došlo i do narušavanja „dobrosusjedskih odnosa“ između Crnogoraca i Hrvata?
ZAFRANOVIĆ: Ne pratim politiku, mimo sam svega toga, pa mi neke stvari uopšte nijesu jasne. Zašto je neko za, zašto je neko protiv, zbog čega je ta Rezolucija uopšte nastala… Ništa mi od toga nije jasno, sem da sve to pripada jednoj propagandi mržnje koja je vrlo opasna i koja stvara razdor koji je vrlo opasan.
O Jasenovcu moramo govoriti zrelo, a to se ne radi. Takozvane „zavađene strane“ zapravo su nepomirljive i traže razloge za sukob. Svaki put kada dođe do proslave proboja u Jasenovac – naoštre se noževi, govori se i puni energijom mržnje. I to je tako, to ostaje kao nešto što će biti vječno, sve dok predstavnici naroda, čiji su predstavnici pravili to zlo, ne sjednu i ne kleknu i ne zamole za oprost u ime tih strahovitih žrtava koje su izgubile živote.
OBJEKTIV: Koliko je tačna tvrdnja istraživača holokausta da su i ustaše uništile arhivske zapise i većinu dokumenata, a komunisti sve gurnuli pod tepih, tako da obim žrtava nikada ne bude preciziran i da se ta tema samo zatvori, bez mogućnosti iskupljenja prema žrtvama?
ZAFRANOVIĆ: To su opšta mjesta, to je trajalo skoro 80 godina i događale su se razne stvari. Ta tema uglavnom se nije otvarala zbog politike bratstva i jedinstva, gdje se pazilo da se neki od tih naroda ne dovede u situaciju da bude prognan. To je dovelo do toga da se to nije raščistilo, da je to postala tabu tema, a tabui uvijek prave određene probleme koji se prenose sa generacije na generaciju. Tako je ostalo do dan-danas, pa zato niko ne preuzima odgovornost.
OBJEKTIV: Kako vidite Titovu ulogu u svemu tome? I što mislite o tome što nikada nije posjetio Aušvic?
ZAFRANOVIĆ: Ne znam zašto Tito nešto jeste, a nešto nije uradio. Tu su istoričari i ljudi koji se time bave, a ja se bavim jednom emocijom i filmom, ne bavim se ni istorijom, niti političarima.
OBJEKTIV: Nažalost, političari su voljeli da se bave Vama i Vašim filmovima. Poslije dokumentarca „Krv i pepeo Jasenovca“ (1983) Franjo Tuđman proglasio Vas je za državnog neprijatelja. Jedan od ljudi koji su Vam tada pomogli bio je i Ćano Koprivica?
ZAFRANOVIĆ: Da, pomogao mi je kada sam emigrirao. Ćano Koprivica bio je moj izuzetan prijatelj i vrhunski čovjek kojem imam da zahvalim na čitavom jednom filmu koji se zove „Testament“, odnosno „Zalazak stoljeća“, u kojem sam analizirao ustašstvo. Bio je jedan od tih zaista izuzetnih ljudi koje sam upoznao baveći se filmom.
Takođe, kao sponzor, podržao je stvaranje filma „Večernja zvona“ koji sam režirao po scenariju Mirka Kovača i po njegovom romanu „Vrata od utrobe“. Imali smo u Nikšiću veliku premijeru, nakon toga ostali smo veliki prijatelji sve do Ćanove smrti. Zaista je bio jedan od posebnih sponzora umjetnosti, izuzetan čovjek, ne samo biznismen, već i čovjek kulture, velikog znanja i erudicije, poznavalac književnosti… Ćano je imao sve ono što ne biste očekivali da pronađete u glavi i tijelu jednog biznismena.
Izvor: Pobjeda
