Redakcija
Napustio nas je naš dragi Bojan Tončić.
Nemamo riječi. Ispratit ćemo našeg druga pjesmom na put u neki ljepši svijet daleko od masovnih grobnica, ratnih zločina, nepravde i laži o kojima je dugo, uporno, hrabro i briljantno pisao.
Davne kiše
Moj prijatelj je umro
Da, umro je moj brat
Znam, to je bilo davno
Znam da je bio rat
Ja ne znam gdje i kada
No kad se veče’ sprema
Znam da ga više nema
Znam da ga više nema
I ustima od mulja
Od mraka i od sjene
U strahu što se šulja
On spava mjesto mene
Ja čujem gdje se budi
U noći njegov glas
A dani kao ludi
Ruše se oko nas
Još uvijek zemlja drhti
Još uvijek k’o i prije
A blijedo lice smrti
I pored mene bdije
Sad negdje mirno spava
Od zemlje i od blata
A mjesto žene trava
Grli ga oko vrata
Moj prijatelj je umro
Da, umro je moj brat
Znam to je bilo davno
Znam da je bio rat
I ne znam zašto sada
Dok liju davne kiše
Još uvijek na me pada
To čega nema više
To čega nema više
Iz tame ruke pruža
I čujem kako diše
U vrtu neka ruža
Moj prijatelj je umro
Da, umro je moj brat
To nije bilo davno
Još uvijek traje rat
Bojan Tončić skretao je pažnju javnosti na činjenicu da se društvo nije suočilo sa pogubnim posljedicama hegemonističkih velikodržavnih projekata. Sa kreiranjem i podsticanjem pobune Srba u Hrvatskoj i sa agresijom na Bosnu i Hercegovinu. Tončić se svojim napisima suprotstavio činjenici da su ratni zločinci na javnim funkcijama, te odsustvu opštedruštvene empatije prema bolu žrtava zločina. Apostrofirao je činjenicu da se događaji iz bliske, ratne prošlosti krivotvore, da se falsifikuju uzroci i posljedice, negira učešće države Srbije u sukobima, besprizorno laže o učešću njenih paradržavnih ubilačkih formacija i vojno opremljenih i logistički podržanih kriminalaca presvučenih u patriote.
(Nomad)
