U okviru projekta REKOM mreža pomirenja, Fond za humanitarno pravo organizovao je debatu o politikama sećanja u postjugoslovenskim zemljama pod nazivom Decenija sećanja. U debati su svoja istraživanja predstavili istraživači koji su u periodu jul 2022 – jul 2023. godine pratili kako su političke vlasti i državne institucije obeležavale pet ratnih događaja tokom poslednjih 10 godina. O zločinima u Ahmićima, na Kazanu, Markalama, Srebrenici, etničkom čišćenju u Prijedoru, Medačkom džepu, Oluji, Bljesku, logoru Morinj, Vukovaru, Škabrnji, Račku, Prekazu… govorili su Nataša Kandić, Samir Beharić, Branka Vierda, Jora Lumazi, Nikola Zečević, Elena Stavrevska, Edin Ramulić, Vesna Teršalić, Venera Cocaj, Olga Manojlović Pintar, Naum Trajanovski i Sonja Biserko.
Bojan Baća
Tokom ratova u Jugoslaviji, Crna Gora je bila umiješana u nekoliko vojnih poduhvata koji su trajno uticali na region i narušili njenu ulogu u sukobima. Uprkos ratnim zločinima koji su ukazivali na odgovornost određenih crnogorskih zvaničnika, ni međunarodni ni domaći sudovi nisu priznali odgovornost te zemlje, posebno kada je riječ o najodgovornijoj političkoj partiji u Crnoj Gori – Demokratskoj partiji socijalista (DPS) – koja je bez prekida bila na vlasti od 1989. do 2020. godine. Tokom vladavine DPS-a, pristup Crne Gore suočavanju sa učešćem u ratovima ličio je na postupke Austrije nakon Drugog svjetskog rata. Poput ondašnjeg Beča, zvanična Podgorica je često prebacivala krivicu za ratne zločine na svoju „Njemačku“ (tj. Srbiju), iako je slijepo slijedila politički pravac koji je odredio njen „Berlin“ (Beograd). Ta tendencija da se odgovornost izbjegava i krivica prebacuje na spoljne aktere predstavlja ozbiljan izazov za Crnu Goru u priznavanju njene uloge u jugoslovenskim ratovima i bavljenju ratnim zločinima počinjenim tokom tog burnog perioda. Stoga je politika sjećanja u toj zemlji obilježena nevoljnošću da se u potpunosti suoči s prošlošću, što stvara kulturu kolektivnog zaborava u vezi sa učešćem Crne Gore u sukobima. Ta selektivna amnezija omogućila je političkoj eliti da izbjegne pravu odgovornost za svoje postupke tokom ratova, perpetuirajući narativ koji ih oslobađa odgovornosti. Posljedično, proces suočavanja s prošlošću je otežan, što ometa napredak Crne Gore ka pravom pomirenju i ozdravljenju. Jedan od ključnih problema u bavljenju posljedicama jugoslovenskih ratova jeste nedostatak prave odgovornosti za ratne zločine počinjene na tlu Crne Gore. Pravosudni sistem te zemlje naišao je na prepreke u krivičnom gonjenju slučajeva vezanih za ratne zločine, a presude su bile rijetke. Poteškoće u procesuiranju počinilaca doprinijele su utisku nekažnjivosti, budući da su odgovorni za teška krivična djela u ratu izbjegli pravdu.
Izazovima u sjećanju doprinosi i kritika upućena crnogorskom obrazovnom sistemu zbog umanjivanja ili izostavljanja određenih aspekata jugoslovenskih ratova iz udžbenika istorije. Taj selektivni pristup podučavanju istorije djelotvorno je oprao ulogu Crne Gore u sukobima i doprinio iskrivljenom razumijevanju istorijskih događaja među mlađim generacijama. Posljedično, postoji rizik da će se iskrivljeni narativ o prošlosti perpetuirati, ometajući razvoj kolektivnog sjećanja koje odražava nacionalnu istoriju u cjelosti. Osim toga, uporan uticaj političkih elita iz vremena DPS-a komplikovao je napore da se razumije učešće Crne Gore u ratovima. Ličnosti povezane s DPS-om, koje su bile na vlasti nekoliko decenija, optužene su za izbjegavanje prave odgovornosti i manipulaciju narativom o sukobu zarad svojih političkih interesa. Taj uticaj je perpetuirao kulturu otpora prema potpunom suočavanju s prošlošću, sprečavajući temeljito suočavanje sa istorijskim istinama.
U tim otežanim okolnostima, nevladine organizacije, aktivisti civilnog društva i nezavisni mediji imali su ključnu ulogu u zagovaranju da se utvrde istina i odgovornost. Pohvalni su njihovi neumorni napori da osvijetle ratne zločine i zahtijevaju pravdu. Međutim, ti napori su često nailazili na otpor državnih institucija i ukorijenjenog političkog establišmenta. Nedostatak političke volje da se država suoči s prošlošću i osigura pravdu za ratne zločine dodatno je opteretio proces pomirenja i ozdravljenja u crnogorskom društvu.
Ukratko, učešće Crne Gore u jugoslovenskim ratovima i njene naknadne borbe u suočavanju s tom istorijom ostavili su duboke ožiljke na kolektivnom sjećanju. Politika sjećanja obilježena je nevoljnošću da se država u potpunosti suoči s prošlošću, što doprinosi kulturi kolektivnog zaborava o ulozi Crne Gore u sukobima. Nedostatak prave odgovornosti za ratne zločine, selektivno obrazovanje o toj temi i uporan uticaj političkih elita iz prošlosti – sve je to komplikovalo nastojanja da se valjano pristupi učešću u ratovima. Dok su organizacije civilnog društva i aktivisti zagovarali utvrđivanje istine i odgovornosti, njihovi napori su nailazili na otpor državnih institucija i političkog establišmenta. Prevazilaženje tih izazova zahtijevaće istinsku posvećenost vlasti da u potpunosti prizna prošlost i teži pravdi za ratne zločine, postavljajući temelje za pravo pomirenje i ozdravljenje u crnogorskom društvu.
Istorija slučajeva
Crna Gora je aktivno učestvovala u sva četiri rata devedesetih godina u bivšoj Jugoslaviji: u Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu (uključujući i NATO bombardovanje). Uloga Crne Gore u tim sukobima oblikovana je njenom de facto političkom moći u okviru obuhvaćenih državnih entiteta, posebno u Saveznoj Republici Jugoslaviji (SRJ), gdje je Republika Crna Gora zvanično imala 50% udjela. Tokom prva tri sukoba u raspadu Jugoslavije, Crna Gora je djelovala kao satelit režima Slobodana Miloševića, koji je bio predsjednik Republike Srbije, a kasnije i SRJ. Crna Gora je snažno zagovarala sukobe, posebno tokom ratnih operacija u Hrvatskoj, a njena mobilizacija nadmašila je mobilizaciju Srbije. Međutim, politička dinamika u samoj Crnoj Gori dovela je do značajne promjene u položaju Crne Gore. Po završetku rata u Bosni i Hercegovini (BiH), crnogorsko rukovodstvo se distanciralo od Miloševićeve ratne politike i do kraja 1997. godine ušlo u otvoreni politički sukob s njegovim režimom. Ipak, Jugoslovenska narodna armija (JNA) – prisutna na teritoriji Crne Gore i podvrgnuta kontroli Beograda – imala je važnu ulogu u pokušajima da Crna Gora ostane u federaciji koja se postepeno raspadala, što je dovelo do ratnih zločina čak i tokom ratova u kojima crnogorska vlada nije željela da učestvuje.
Značajan sukob bila je opsada Dubrovnika. Od oktobra 1991. godine JNA je napredovala, osvajajući veći dio teritorije duž jadranske obale, izuzev samog grada Dubrovnika. Opsada je kulminirala bombardovanjem Dubrovnika od strane JNA, uključujući i Stari grad, mjesto svjetske baštine na spisku Uneska, 6. decembra 1991. godine. Taj nemilosrdni napad izazvao je međunarodnu osudu i ozbiljno naudio reputaciji Crne Gore, dovodeći do diplomatske i ekonomske izolacije i međunarodnog priznanja nezavisnosti Hrvatske. U opsadi su smrtno stradala 194 hrvatska vojnika i 116 civila, a oštećeno je preko 11.000 zgrada. U istom periodu, logor Morinj kod Kotora funkcionisao je kao zatočenički objekat, u kojem je oko 300 hrvatskih ratnih zarobljenika i civila držano pod kontrolom crnogorskih vlasti u okviru JNA.
Dvadeset petog maja 1992. godine, crnogorska policija je nezakonito uhapsila izbjeglice Muslimane iz rata u BiH. Grupa izručena iz Herceg Novog 27. maja 1992. godine odmah je doživjela tragičnu sudbinu, a samo je nekoliko ljudi preživjelo iz druge grupe, poslate u logor u Foči, koji je kontrolisala vojska bosanskih Srba, 25. maja 1992. godine. Nikad se nisu vratile 83 osobe – ubijene su u improvizovanim logorima na teritoriji Republike Srpske. Tijela svih žrtava deportovanih iz Herceg Novog još uvijek nisu pronađena, pa je tačna lokacija njihove smrti nepoznata. Nadalje, ruralno područje Bukovice, šezdesetak kilometara od Pljevalja, bilo je svjedokom značajnih nemira početkom devedesetih. Iako je bila naseljena uglavnom Bošnjacima/Muslimanima, ta oblast postala je stecište rezervista JNA, paravojnih grupa i crnogorskih policijskih snaga. Službeno stacionirane da čuvaju granicu od mogućih upada bošnjačkih paravojnih jedinica iz BiH, te snage su počinile zločine na teritoriji Crne Gore. Ti zločini obuhvataju raseljavanje 24 sela početkom 1992. godine, koje je imalo za ishod smrt šest civila, otmicu i odvođenje 11 osoba u zatvor u Čajniču, mučenje oko 70 civila te razaranje kuća i džamije. Oko 125 porodica, sa ukupno 330 članova, raseljeno je sa tog područja. Još jedan tragičan događaj odigrao se nekoliko godina kasnije, 18. aprila 1999. godine, u selu Kaluđerski Laz kod Rožaja, gdje su pripadnici Vojske Jugoslavije (VJ) ubili civile albanske nacionalnosti, izbjeglice sa Kosova. Isprva se navodilo da je broj žrtava 23, ali u sudskom postupku je potvrđeno da je bilo 15 žrtava, uključujući žene i djecu.
Ovi odabrani slučajevi otkrivaju uznemirujući obrazac izostanka odgovarajućeg pravnog epiloga u Crnoj Gori. To naročito ilustruje opsada Dubrovnika budući da su, uprkos dvjema osuđujućim presudama Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), Pavlu Strugaru i Miodragu Jokiću, crnogorski sudovi ostali nijemi. Čak se i u obrazovnoj politici informacije o ratovima devedesetih i odgovornima za njih sistematski potiskuju, s tek neodređenim spominjanjem učešća crnogorskih rezervista u napadu na Dubrovnik. Državni tužioci, pod kontrolom DPS-a, ostali su pasivni, a sumnje su se pojavile u vezi s učešćem rezervista u ratnim zločinima. U vezi s logorom Morinj, u julu 2013. godine doneta je presuda kojom su četiri pripadnika JNA proglašena krivim za ratne zločine nad civilnim zatvorenicima. Međutim, suđenje je naišlo na kritike, a međunarodna pravna ekspertiza potvrdila je da su kazne neadekvatne. To ističe nedostatke u crnogorskom pravosudnom sistemu i potrebu za pravom odgovornošću za ratne zločine.
U slučaju deportacije izbjeglica 1992. godine, crnogorska vlada donijela je odluku o sudskom poravnanju s porodicama žrtava, plativši odštetu kao priznanje zločina.[ Međutim, u neočekivanom preokretu, devet bivših policajaca i službenika državne bezbjednosti optuženih za deportaciju oslobođeno je 2011. godine. Sud je konstatovao da hapšenja, iako su bila nezakonita, nisu predstavljala ratni zločin jer optuženi nisu bili dio sukobljenih strana u ratu u BiH. Tom presudom iznevjerena je pravda, žrtve su lišene istinskog priznanja, a počinioci oslobođeni odgovornosti. Bukovica, s druge strane, očit je primjer politike kolektivnog zaborava koja prevladava u Crnoj Gori. Ratni zločini počinjeni u Bukovici nisu zvanično priznati niti komemorirani, što žrtve i njihove porodice lišava pravde. Političkim elitama odgovara da umanjuju zločine poput Bukovice, omogućavajući počiniocima da izbjegnu odgovornost. Ni istraga masakra u Kaluđerskom Lazu nije bila efikasna, pa su optuženi oslobođeni 2013. godine. Žalbe su odbačene, a nije utvrđeno ni da li je u Kaluđerskom Lazu počinjen zločin. Potreba za ponovnim pokretanjem istrage i odgovornošću nadređenih oficira ostaje neodložna.
Svi ovi slučajevi pokazuju ozbiljan nedostatak adekvatnog pravnog ishoda za ratne zločine počinjene u Crnoj Gori tokom ratova devedesetih. To što se ti zločini ne priznaju i ne procesuiraju perpetuira kulturu nekažnjivosti i uskraćuje pravdu žrtvama i njihovim porodicama. Crna Gora se mora suočiti s prošlošću i osigurati da se postigne istinska odgovornost, ne samo za navedene slučajeve već za sve ratne zločine počinjene na njenoj teritoriji. Uspostavljanje funkcionalnih i revnosnih pravosudnih tijela ključno je za pružanje pravde žrtvama i napredak u stvaranju države i društva koji se zaista suočavaju sa svojim naslijeđem.
Metodologija
Izbor događaja za analizu zasnivao se na tri ključna kriterijuma: istorijska relevantnost, vidljivost u javnosti i odsustvo odgovarajućeg pravnog epiloga. Fokus je na ratovima u bivšoj Jugoslaviji i učešću Crne Gore u njima, budući da su ti događaji duboko uticali na istoriju regiona i postkonfliktni razvoj. Izabrani događaji su opsada Dubrovnika, zatvaranje i tretman zatvorenika u logoru Morinj, deportacija izbjeglica Muslimana (Bošnjaka) te masakri u Kaluđerskom Lazu i Bukovici. Ti slučajevi imaju znatnu istorijsku važnost, budući da odražavaju ključne trenutke u ratovima i ističu ulogu Crne Gore u raspadu Jugoslavije. Pored toga, ti događaji su bili i ostali prisutni u medijima, što ih čini veoma vidljivim u javnosti i svraća pažnju na složenost međuetničkih odnosa tokom rata. Uprkos njihovom istorijskom značaju i vidljivosti, ti slučajevi nisu dobili adekvatan epilog na sudu. Nedostatak pravde i odgovornosti perpetuira osjećanje nepravde, otežavajući proces pomirenja u regionu i ometajući napredak ka stabilnosti i miru.
Za sprovođenje ove analize korišćeno je sveobuhvatno sekundarno istraživanje, uz pregled dokumenata, s fokusom na dostupnim onlajn novinskim izvorima, pri čemu su Vijesti bile primarni izvor podataka zbog svog statusa najstarijeg informativnog portala u Crnoj Gori i dosljednosti u praćenju događaja od 2011. do 2023. godine. Analiza dokumenata uglavnom je uključivala temeljno ispitivanje članaka, izvještaja i stavova objavljenih u Vijestima i drugim relevantnim onlajn izvorima. Ti izvori su odabrani na osnovu njihovog značaja u oblikovanju javnog mnjenja i sveobuhvatnog izvještavanja o odabranim događajima. Proučavajući kako su slučajevi predstavljeni, podvrgnuti raspravi i analizirani u medijima, ovo istraživanje nastojalo je da obezbijedi dragocjene uvide u percepciju i stavove javnosti o tim događajima, kao i u njihove potencijalne pravne posljedice. Dodatno, sistematični pregledi onlajn arhiva sprovedeni su da bi se pratio hronološki razvoj medijskog izvještavanja i reakcija javnosti, čime se olakšava prepoznavanje obrazaca u načinu izvještavanja i raspravljanja o odabranim slučajevima kroz vreme. Razumijevanje prikaza tih slučajeva u medijima i tako konstruisanih narativa bilo je presudno za tumačenje šireg društvenog odgovora i uticaja. Povrh toga, proučavajući perspektive novinara i stručnjaka koji su se bavili tim temama, istraživanje je težilo tome da pribavi sveobuhvatno i iznijansirano razumijevanje složenosti svakog događaja.
Sekundarno istraživanje pokazalo se metodološki dragocjenim jer je istraživaču omogućilo pristup širokom spektru informacija i perspektiva. Takođe je olakšalo ispitivanje događaja u dužem periodu, omogućavajući prepoznavanje trendova i promjena u javnom mnjenju i medijskom izvještavanju. Međutim, važno je priznati da oslanjanje isključivo na sekundarno istraživanje i analizu dokumenata ima svojih ograničenja. Izostanak direktne interakcije s pojedincima i zajednicama uključenim u ove slučajeve možda je ograničio dubinu razumijevanja izvjesnih nijansi i emocija. Pored toga, postoji mogućnost ponekad neprimjetnog pristrasnog izvještavanja ili manjkavih informacija u odabranim izvorima, što je moglo uticati na ishod istraživanja. Uprkos tim ograničenjima, analiza dokumenata sekundarnim istraživanjem ostaje dragocjen pristup proučavanju medija, percepcije u javnosti i društvenih stavova prema odabranim slučajevima u Crnoj Gori. Nudi sistematičan i strukturiran način da se ispita obiman korpus informacija, pružajući dragocjene uvide u dinamiku sjećanja, politike i pravde nakon sukoba. Usvajanjem takve metodologije, ovo istraživanje doprinosi dubljem razumijevanju izazova na koje Crna Gora nailazi u suočavanju sa svojom prošlošću i uspostavljanju kolektivnog sjećanja koje podstiče pomirenje i pravdu.
Zaključno, slučajevi odabrani za kvalitativnu analizu sadržaja imaju izuzetnu istorijsku važnost, veoma su vidljivi u javnosti i nedostaje im odgovarajući pravni epilog. Cilj ovog istraživanja je da doprinese postizanju istine, pravde i pomirenja u regionu. Ispitujući medijsko izvještavanje i javni diskurs o odabranim događajima, istraživanje nastoji da naglasi važnost suočavanja s ratnim zločinima, zagovaranja odgovornosti te oporavka i stabilnosti u postkonfliktnom razdoblju regiona.
Sažetak politike sjećanja u Crnoj Gori
Politika sjećanja u Crnoj Gori u vezi s ratnim zločinima obilježena je složenošću, nedostatkom volje i selektivnim pamćenjem. Kolektivno pamćenje i identitet oblikovani su borbom u suočavanju s bolnim istinama i pomirenju sa svojom prošlošću, što je u velikoj mjeri uslovljeno političkim interesima, državno kontrolisanim narativima i izostankom istinske odgovornosti.
U slučaju opsade Dubrovnika, zvanični stav Crne Gore obilježen je izvinjenjima i lišen prave odgovornosti. Državno kontrolisani mediji i obrazovna politika promovisali su kolektivnu amneziju, perući ulogu države u opsadi i oslobađajući političare njihove odgovornosti. Nepostojanje sveobuhvatne politike sjećanja sačuvalo je političku moć onih koji su vodili državu tokom opsade, sprečavajući istinsko pomirenje i iscjeljenje. Slično tome, logor Morinj ilustruje izazove suočavanja s bolnom prošlošću. Odloženo poimanje i priznanje zločinâ, kao i otpor prema doličnoj komemoraciji, pokazuju složenu međuigru sjećanja, istorije i politike u Crnoj Gori.
Deportacija bosanskih izbjeglica iz Crne Gore 1992. godine i ratni zločini u Bukovici takođe odražavaju složenost politike sjećanja. Obećanja države da će priznati zločin i podići spomenike ostala su neispunjena. Nedostatak zvaničnih komemoracija perpetuira kulturu zaborava i ometa pomirenje. Zatim, slučaj Kaluđerskog Laza dodatno pokazuje problematičnu politiku kolektivnog zaborava u Crnoj Gori. To što nema političke volje za suočavanje s prošlošću i postizanje pravde za žrtve podriva proces iscjeljenja i pomirenja. Odsustvo sveobuhvatne politike sjećanja perpetuira nekažnjivost i otežava pomak naprijed. Aktivisti civilnog društva imaju ključnu ulogu u zagovaranju pravde i komemoracije, ali njihovi napori ne mogu u potpunosti nadoknaditi to što država nije preuzela odgovornost.
Da bi se suočila s tim izazovima, Crna Gora mora da stavi na prvo mjesto potragu za istinom i odgovornost. Pad režima DPS-a i promjena političkog diskursa nude potencijalnu prekretnicu, ali od suštinskog značaja je istinska posvećenost suočavanju s prošlošću. Revizija udžbenika istorije, javno promišljanje prošlosti i podizanje spomenika presudni su koraci ka inkluzivnijem i pravednijem društvu. Priznavanjem istorijskih istina i podsticanjem transparentnosti, Crna Gora može da utre put ka pravom pomirenju i pravednijoj i saosjećajnijoj budućnosti. Suočavanje s prošlošću nije prepuštanje jadikovkama, već ključan korak ka oporavku i jedinstvu, kojim se potvrđuje posvećenost ljudskim pravima i pravdi. Samo takvom iskrenom autorefleksijom Crna Gora može težiti budućnosti oslobođenoj tereta prošlosti.
Opsada Dubrovnika
Opsada Dubrovnika široko je prihvaćena kao „mrlja“, „sramna stranica“ i „neprihvatljiv čin“ u skorijoj istoriji Crne Gore. Ipak, to relativno široko priznanje (kolektivne) krivice jasno se artikuliše samo unutar crnogorskog (civilnog) društva. Država se, međutim, zadovoljila izvinjenjem. Priznanje bivšeg predsjednika Crne Gore Mila Đukanovića – koji je bio (ratnohuškački) premijer tokom agresije na Dubrovnik – formulisano je 25. juna 2000. godine kao izraz žaljenja za „za svu bol, sva stradanja i sve materijalne gubitke koje im je nanio bilo koji predstavnik Crne Gore u sastavu JNA u tim tragičnim događajima“. On se branio tvrdnjom da nije bio „obaviješten“ o zbivanjima tokom rata u Hrvatskoj. Međutim, nije JNA regrutovala crnogorske građane koji su opsjedali Dubrovnik, već Vlada Crne Gore. Shodno tome, zvanični stav vlade – kojom je Đukanovićeva Demokratska partija socijalista (DPS) upravljala od decembra 1990. (de facto od januara 1989) do avgusta 2020 – o ulozi Crne Gore u agresiji na Dubrovnik može se sažeti kao izvinjenje bez prihvatanja odgovornosti. Osim toga, čini se da je to javno iskazivanje žaljenja i dalje prihvatljivo hrvatskim zvaničnicima, čak i 20 godina kasnije. Zvanično pokajanje, iako jeste pohvalno, ipak je omogućilo pranje političkih biografija osoba odgovornih za bombardovanje Dubrovnika i spriječilo adekvatno suočavanje s prošlošću – i u političkom i u pravnom smislu.
Opsada je počela prvog oktobra 1991. i trajala devet mjeseci. I pre njenog početka, državna propaganda – posebno Pobjeda, dnevni list u vlasništvu države, i Radio-televizija Crne Gore (RTCG) – lažno je tvrdila da „30.000 hiljada ustaša“ samo čeka da napadne Crnu Goru. Iz tog razloga, glavni ideolog DPS-a Svetozar Marović nazvao je tu agresiju „ratom za mir“, implicirajući da je to preventivni napad radi odbrane mira u Jugoslaviji od onih koji ga žele ugroziti. Godine 2004. nastao je definitivan pogled na ulogu crnogorske vlasti u opsadi Dubrovnika – dokumentarni film Rat za mir Koče Pavlovića – ali prikazivanje tog filma na javnom servisu RTCG strogo je zabranio DPS (umjesto toga, ta televizija je 2011. godine prikazala, u sopstvenoj produkciji, dokumentarnu seriju Rat za Dubrovnik, čiji je osnovni cilj bio pranje uloge Đukanovića i državnih medija u ratu). Prvog oktobra 2022. godine, Pavlovićev kritički dokumentarac najzad je premijerno prikazan na RTCG, u udarnom terminu. Za državnu televiziju bio je to način da prizna svoje sramno i neprofesionalno učešće u ratnohuškačkoj propagandi tokom agresije na Dubrovnik.
I pored nedavnih promjena, taj bolni događaj nasilja u bivšoj Jugoslaviji devedesetih ostavio je dubok trag na savremenom istorijskom narativu Crne Gore, kulminirajući u nadmetanju između suočavanja s prošlošću i očuvanja uljepšane predstave o sebi. U crnogorskom društvu postoji mnogostrana dinamika u politici sjećanja. Dok određeni segmenti društva počinju da prihvataju kolektivnu krivicu, zvanični stav države, pod snažnim uticajem DPS-a, oscilira između pokajničkog izvinjenja i izbjegavanja da se preuzme puna odgovornost. Čvrst stisak režima DPS-a pogoršao je tu nespremnost na iskreno suočavanje s prošlošću, uz državne tužioce koji su ostali pasivni i, u određenim slučajevima, navodno čak i saučesnici u ratnim zločinima. Kao dominantna politička snaga tokom tri decenije, DPS je znatno uticao na oblikovanje istorijskog narativa, suzbijajući napore transparentnog suočavanja s prošlošću. Iako je crnogorska vlada opsadu pripisivala JNA, jasno je da je država bila saučesnik, aktivno regrutujući crnogorske građane koji su učestvovali u agresiji na Dubrovnik. Takvo ponašanje izazvalo je kritike kako domaćeg civilnog društva tako i međunarodne zajednice, koji ga vide kao propuštenu priliku za iskreno suočavanje s prošlošću. Štaviše, civilno društvo se pokazalo kao snažna pokretačka snaga u zalaganju za odgovornost i istinu o učešću Crne Gore u opsadi Dubrovnika. Međutim, put do istine i pravde naišao je na znatan otpor, s medijima pod kontrolom države koji doprinose narativima koji zamagljuju političku odgovornost i uljepšavaju istorijske događaje. Obrazovni sistem u Crnoj Gori pojavio se kao još jedno poprište u politici sjećanja, otkrivajući sistematsko potiskivanje informacija o ratovima devedesetih i odgovornima za njih. Nedostatak sveobuhvatnog narativa olakšao je kolektivnu amneziju, štiteći političare od odgovornosti i zaklanjajući kolektivnu krivicu.
Hronološka analiza
Kao i u drugim postjugoslovenskim državama, pritisak da se društvo suoči s prošlošću došao je iz civilnog društva, od strane nekih od najistaknutijih nevladinih organizacija (NVO), koje su održale brojne informativne sesije i aktivnosti podizanja svijesti o tom pitanju (najznačajnije su Centar za građansko obrazovanje, Akcija za ljudska prava, Anima i Inicijativa mladih za ljudska prava). To nije došlo iznenada, budući da njihov aktivizam ima duboke korijene u antiratnom pokretu devedesetih, koji su činili različiti društveni, politički i kulturni akteri – i pojedinci i kolektivi. Na primjer, prvo javno obilježavanje agresije na Dubrovnik u Crnoj Gori održano je 2. decembra 2011. godine, u vidu simpozijuma Rat za mir: 20 godina kasnije. Učesnici konferencije izrazili su ogorčenost koja i dalje važi: ulogu Đukanovića i Marovića, između ostalih, u agresiji na Dubrovnik nikada nisu ispitale državne institucije (kao ni međunarodna zajednica); umjesto toga, dodijeljene su im nagrade za mir. Koliko je zvanični narativ Crne Gore o njenoj ulozi u opsadi Dubrovnika široko prihvaćen najbolje ilustruje to što je Hrvatska radio-televizija (HRT) u martu 2011. odlučila da emituje Rat za Dubrovnik umjesto Rata za mir, što je jednog od najistaknutijih antiratnih političara Slavka Perovića navelo da izrazi svoju ogorčenost. Istog mjeseca, optužio je HRT da je saučesnik u pranju Đukanovićeve političke biografije, tvrdeći da se, čak i nakon dvije decenije, „umjesto suočavanja sa istinom, [javnost] suočava s falsifikatom“ koji je ratne huškače (odgovorne za opsadu Dubrovnika) pretvorio u mirotvorce.
To osjećanje je u srži problema Crne Gore u suočavanju s mračnom prošlošću – da oni koji su odgovorni za tu mračnu prošlost, to jest njeni organizatori, nikad nisu procesuirani. Međutim, mnogi angažovani crnogorski intelektualci su u mnogim prilikama izjavljivali da upravo zbog toga Dubrovnik ne treba izbrisati iz kolektivnog pamćenja, već ga koristiti kao podsjetnik. Iz sličnih pobuda, prvog oktobra 2012. godine brojne NVO su podnijele zahtjev vlastima da otvore javnu raspravu o tim pitanjima, ali bez uspjeha. Njihov cilj bio je da se ukine „zavjet ćutanja“ o ratnim zločinima, da se ljudima kaže istina i time pokrene „proces moralne obnove i dostojanstvenog života“ koji bi se zasnivao na „pravdi za žrtve“. Vrhovnom državnom tužilaštvu (VDT) upućen je poziv da procesuira odgovorne za ratne zločine na dubrovačkom ratištu, jer bi to bio dobar način da se Crna Gora suoči sa svojom krivicom. Četiri godine kasnije, iste NVO ponovo su apelovale na institucije da se posvete istrazi ratnih zločina u praksi, umjesto što samo usvajaju navodno dobronamjerne dokumente u kojima se izražava volja za to. Međutim, zbog toga što je isti politički establišment bio na vlasti tri decenije, cilj je bio ubijediti javnost da je svime upravljao Slobodan Milošević i da je crnogorski establišment jednostavno bio neobaviješten i izložen manipulaciji. Tim narativom se tvrdi da je sramotno ono što se dogodilo u Dubrovniku – „Bio je to veliki istorijski nesporazum koji se, nažalost, krvavo završio“, tvrdili su zvaničnici – ali, najzad, bila je to greška onih na bojnom polju, a ne političara koji su ih tamo poslali. To je političku i komandnu odgovornost učinilo zastarjelima: žrtve i zločini su bili tu, ali niko nije bio odgovoran za njih. Kao da je vremenu bilo prepušteno da izbriše dokaze i svedoke, ne omogućavajući adekvatan epilog.
Odbijanje da se bavi događajima u Dubrovniku bilo je sistemsko obilježje režima DPS-a. Uprkos dvjema presudama MKSJ, Pavlu Strugaru i Miodragu Jokiću, crnogorski sudovi nisu se oglašavali. To odbijanje suočavanja s prošlošću nigdje nije bilo očigledno kao u obrazovnoj politici. Na primjer, analiza udžbenika istorije u Crnoj Gori iz 2016. godine pokazala je da se informacije o ratovima devedesetih – i odgovornima za njih – sistematski potiskuju. Jedina rečenica u udžbenicima istorije glasi: „U napadu JNA na dubrovačku regiju učestvovali su i rezervisti iz Crne Gore.“ U suštini, nije bilo narativa, osim onih iz NVO i opozicionih stranaka, da su Crnogorci učinili nešto loše – nema individualizacije krivice, nema objavljivanja dokumenata koji inkriminišu donosioce odluka. Prvog oktobra 2021. godine, godinu dana nakon promjene režima, čak su i nekadašnji koalicioni partneri optužili DPS, najjaču političku partiju, da se nije adekvatno bavila prošlošću. Državni tužioci pod kontrolom DPS-a ne samo što su pasivni već su postojale sumnje da je jedan od njih, Milivoje Katnić, bio direktno umiješan u ratne zločine. Jednom riječju, crnogorsko društvo osjeća krivicu za „urbicid“ i „kulturocid“ počinjen u Dubrovniku i jasno svake godine izjavljuje da se mora prekinuti ćutanje o tome. Poželjno bi bilo – promjenom udžbenika istorije.
Profesor Žarko Puhovski jednom je s pravom uporedio današnju Crnu Goru sa Austrijom poslije Drugog svjetskog rata: sva krivica za ratne zločine svaljena je na Njemačku (Srbiju), uprkos tome što je Beč (Podgorica) slijepo pratio politiku Berlina (Beograda). S padom DPS-a 2020. godine, politički diskurs o ulozi Crne Gore u ratovima devedesetih počeo je da se mijenja. Dok je nekadašnji predsjednik Vlade Zdravko Krivokapić, u martu 2022. godine, koristio ratne zločine počinjene u Dubrovniku za prikupljanje političkih poena, njegov nasljednik Dritan Abazović je, u avgustu iste godine, to jasno nazvao „najvećom sramotom Crne Gore u njenoj modernoj istoriji“, dodavši da je bila „zarobljena država u kandžama nacionalizma, mržnje i ratnog profiterstva“. Uprkos apelima civilnog društva da se odgovorni identifikuju i izvedu pred sud, ostaje da se vidi da li će to postati prioritet sadašnje i budućih vlada.[46] Međutim, određeni koraci načinjeni su u srodnom slučaju logora Morinj, gdje su tokom opsade Dubrovnika bili zatočeni hrvatski ratni zarobljenici i civili.
Zaključak
Opsada Dubrovnika bolna je opomena na složenost sjećanja, krivice i odgovornosti u istorijskom narativu Crne Gore. U tom kontekstu, politika sjećanja presudno je oblikovala kolektivno sjećanje i identitet. Borba za suočavanje s bolnim istinama i pomirenje s prošlošću duboko je prepletena s političkim interesima, državno kontrolisanim narativima i nedostatkom volje da se prizna puna odgovornost. Kako je ovaj izvještaj pokazao, politika sjećanja u Crnoj Gori u vezi sa opsadom Dubrovnika širokog je spektra, od gorljivog zagovaranja istine i odgovornosti od strane civilnog društva do upornog izbjegavanja i odbijanja države da se pozabavi tamnijim poglavljima svoje istorije.
U središtu politike sjećanja u Crnoj Gori je oštra dihotomija društvenog sentimenta i zvaničnih državnih narativa. Dok je crnogorsko društvo, posebno zahvaljujući NVO sektoru, napravilo značajne korake u priznavanju kolektivne krivice i zagovaranju istine, zvanični stav crnogorske države obilježen je izvinjenjima bez istinske odgovornosti. Priznanje tadašnjeg premijera Mila Đukanovića iz 2000. godine, iako formalno jeste izvinjenje, bilo je zataškano tvrdnjama o neznanju o razmjerama agresije na Dubrovnik. Selektivno pokajanje omogućilo je pranje političkih biografija odgovornih za bombardovanje Dubrovnika, izbjegavši adekvatnu političku i pravnu odgovornost. Uprkos apelima civilnog društva da se odgovorni identifikuju i krivično gone, vlada predvođena DPS-om, koja je bila na vlasti nekoliko decenija, ostala je nepokolebljiva u odbijanju da se transparentno suoči s prošlošću.
Dubok je uticaj politike sjećanja na kolektivno pamćenje u Crnoj Gori. Dok je civilno društvo nastojalo da opsada ostane usađena u sjećanje kao opomena i podsjetnik na prošlost, mediji pod kontrolom države i DPS-a, kao i obrazovna politika, perpetuirali su kolektivnu amneziju koja političare oslobađa krivice. Potiskivanje informacija u udžbenicima istorije i nedostatak sveobuhvatnih narativa o ratovima devedesetih, uključujući opsadu Dubrovnika, efikasno su uljepšali ulogu države, doprinoseći iskrivljenom razumijevanju istorijskih događaja. Posljedice nepostojanja sveobuhvatne politike sjećanja višestruke su i dalekosežne. Među najvažnijima je očuvanje političke moći onih koji su za vrijeme opsade upravljali zemljom. Vlada predvođena DPS-om vješto je manevrisala kako bi izbjegla odgovornost, obnavljajući ciklus političke hegemonije. Odbijanje da se u potpunosti suoči s prošlošću ometalo je sposobnost Crne Gore da njeguje pravo pomirenje, izliječi stare rane i krene ka pravednijem i jednakijem društvu. Držeći se narativa o nevinosti i prebacivanju odgovornosti, DPS je sačuvao svoj politički legitimitet, ali je podrivao kolektivnu savjest.
Nadalje, nepostojanje snažne politike sjećanja ne samo što je ometalo oporavak društva već je dugoročno ugrozilo i diplomatske odnose. To što je Hrvatska prihvatila izvinjenje Crne Gore bez zahtjeva za pravom odgovornošću omogućilo je vladi DPS-a da izbjegne potpunu istragu učešća u opsadi. Takvo nepotpuno suočavanje može da baci sjeme nepovjerenja među susjednim društvima i da ometa regionalnu saradnju u prevazilaženju zajedničkih istorijskih izazova. Iskreno i transparentno bavljenje prošlošću moglo je da podstakne okruženje međusobnog razumijevanja i izgradnje povjerenja. Da bi u politici sjećanja izašla iz ćorsokaka, Crna Gora mora staviti na prvo mjesto postizanje istine i odgovornosti. Pad režima DPS-a 2020. godine i promjena političkog diskursa označavaju potencijalnu prekretnicu. Međutim, istinska posvećenost suočavanju s prošlošću i priznavanju kolektivne odgovornosti mora prevazići političku retoriku. Glasovi civilnog društva moraju se i dalje osnaživati, naglašavajući važnost transparentnih istorijskih narativa i sveobuhvatnog obrazovanja. Revizijom udžbenika istorije i aktivnim učešćem u javnoj raspravi o prošlosti, Crna Gora može utrti put ka inkluzivnijem i pravednijem društvu.
Zaključno, politika sjećanja u Crnoj Gori povodom opsade Dubrovnika istakla je složen odnos istine, odgovornosti i nacionalnog identiteta. Nepostojanje sveobuhvatnog pristupa suočavanju s prošlošću omogućilo je da politički interesi zamagle ulogu države u opsadi, podrivajući pomirenje i perpetuirajući strukture moći. Nepokolebljivo zagovaranje istine od strane civilnog društva ostaje svjetionik nade na putu ka suočavanju s mračnom prošlošću. Politika sjećanja u Crnoj Gori mora evoluirati tako da na prvom mjestu budu transparentni istorijski narativi, sveobuhvatno obrazovanje i prava odgovornost, da bi se podstaklo istinsko pomirenje i utro put ka pravednijoj i pravičnijoj budućnosti. Samo iskrenim i odgovornim suočavanjem s prošlošću Crna Gora može postaviti temelje za ujedinjeno i otporno društvo koje uči iz svoje istorije umjesto da je ponavlja.
Logor Morinj
Logor Morinj bio je zatočenički objekat blizu Kotora, u funkciji od 3. oktobra 1991. do 18. avgusta 1992. U tom periodu, oko 300 hrvatskih ratnih zarobljenika i civila držali su u zatočeništvu crnogorski zapovjednici u JNA. Iako sudski epilog postoji u presudi iz jula 2013. kojom su četiri pripadnika JNA proglašena krivim za ratni zločin protiv ratnih zarobljenika i osuđena na ukupno na 12 godina (što je Evropska komisija ocijenila kao blagu kaznu), 24. marta 2013. godine su bivši zatvorenici logora Morinj protestovali protiv suđenja, tvrdeći da je to farsa. U decembru 2014. godine, međunarodna pravna ekspertiza potvrdila je da su presude bile neadekvatne i ispod zakonskog minimuma.
Slučaj logora Morinj pruža nam naročitu vizuru iz koje se može ispitati složena politika sjećanja u kontekstu ratnih zločina počinjenih tokom ratova devedesetih. Kao amblematski primjer izazova u tranzicionoj pravdi, logor Morinj ističe složenosti i poteškoće u odavanju počasti žrtvama i priznavanju odgovornosti u postkonfliktnim društvima. Od vremena kada je logor bio u upotrebi (1991–1992), pri čemu je oko 300 hrvatskih ratnih zarobljenika i civila pretrpjelo brojne strahote, do posljedica u vidu neadekvatnog pravnog odgovora i izostanka zvaničnog priznanja, istorijski značaj logora Morinj odražava složenost suočavanja s bolnom prošlošću. Zakasnjelo priznanje zločina počinjenih u tom logoru i kasniji pritisak aktivista civilnog sektora da se organizuju komemoracije ističu kako su politički interesi, promjene u dinamici moći i regionalni odnosi presudno uticali na putanju sjećanja. Ovo poglavlje produbljuje raspravu o sjećanju na logor Morinj, osvjetljujući osnovne tenzije koje i dalje utiču na pristup Crne Gore suočavanju s prošlošću i njegovanju kulture sjećanja koja je i iskrena i sveobuhvatna. Uz to, naglašava važnost priznavanja istorijskih istina, značaj kolektivnog iscjeljenja i potencijalne posljedice političkih manevara po pomirenje i zajednički život u miru.
Hronološka analiza
I u slučaju logora Morinj su aktivisti civilnog društva inicirali komemoraciju i aktivnosti podizanja svijesti. Na primjer, povodom Dana nezavisnosti Crne Gore, 21. maja 2014. godine, feminističke aktivistkinje iz NVO Anima počele su da odaju počast žrtvama ratnih zločina koji su se dogodili na teritoriji Crne Gore tokom ratova devedesetih. Otkako je Crna Gora stekla nezavisnost, ta NVO koristi performanse i informativne sesije da ukaže na važnost kulture sjećanja – da podseti crnogorsku javnost na ratne zločine i da naglasi odsustvo tranzicione pravde. Trećeg oktobra 2022. godine, aktivistkinje Anime su nastavile da podstiču raspravu svojim performansima u svjetlu političkih promjena 2020. godine, posebno u vezi s njihovom institucionalno ignorisanom inicijativom iz novembra 2019. da se u Morinju postavi spomen-obilježje te osnuju Škola mira i Muzej sjećanja (sa Centrom za mir), s namjerom da se nove generacije obrazuju o događajima iz devedesetih kako se to ne bi ponovilo – da bi se tako „Kotoru vratilo dostojanstvo“. Svi njihovi pokušaji da se osnuju institucionalni mehanizmi za odavanje počasti žrtvama logora Morinj sistematski su ignorisani od strane lokalnih i državnih vlasti.
Takav odnos vlasti počeo je da se mijenja s političkim promjenama 2020. godine: trećeg oktobra 2021. godine, prvi put u 30 godina, delegacije iz Crne Gore i Hrvatske položile su vijenac na ulaz u logor Morinj. Ministar vanjskih poslova Crne Gore Đorđe Radulović govorio je o tom događaju u smislu izdaje „tradicionalnog crnogorskog junaštva“ i naglasio potrebu za jedinstvom među susjedima kao načinom suočavanja s prošlošću. Osvrćući se na gest Vilija Branta u Varšavi, Radulović je rekao da Crna Gora „treba ukazati [isto] poštovanje prema nevinim žrtvama na ovom mjestu [u logoru Morinj]“, naglašavajući da se „duh nove Crne Gore“ izražava takvim gestovima, da je Morinj „opomena da nikada ne zaboravimo da se to [događaji poput ovih] ne smije ponoviti“ i da će se evropska budućnost Crne Gore graditi kroz saradnju sa susjedima. Sedmog decembra 2021. godine, tokom zvanične posjete Radulovića Hrvatskoj, domaćini su izrazili zahvalnost crnogorskom ministru za odavanje počasti ratnim zarobljenicima u Morinju, naglašavajući da će Hrvatska i Crna Gora ubuduće sva pitanja rješavati „kroz dijalog, u duhu dobrosusjedstva i prijateljskih odnosa“. Zajednička komemoracija dviju vlada dobila je pohvale od aktivista NVO, ali i zahtjev da dvije države budu aktivnije i kooperativnije u istraživanju ratnih zločina sa obje strane. Zatražili su i trajnu memorijalizaciju mjesta gdje se nalazio logor Morinj jer bi to pokrenulo strateški pristup komemoraciji svih žrtava svih ratnih zločina u Crnoj Gori. Takođe su pozvali Državno tužilaštvo da iz osnova promijeni pristup istraživanju i krivičnom gonjenju ratnih zločina, s fokusom na političku i komandnu odgovornost, pošto javnost treba da zna ko je stvorio „organizovani sistem zlostavljanja“ zarobljenika u Morinju.
Spomen-ploča zatočenicima logora postavljena je u Morinju 10. oktobra 2022. godine, ali to nije prošlo bez kontroverzi. Uprkos tome što su mještani blokirali puteve ka nekadašnjem logoru, spomen-obilježje su otkrile crnogorska i hrvatska delegacija: ministri vanjskih poslova i odbrane Crne Gore Ranko Krivokapić i Raško Konjević s ministrima vanjskih poslova i odbrane Hrvatske Gordanom Grlić-Radmanom i Tomom Medvedom. Na spomen-ploči je pisalo: „Sjećajmo se zločina počinjenih da bi se osramotili ime i duh Crne Gore. Izražavamo žaljenje za sve patnje koje su proživjeli zatočeni. Da se nikada ne ponovi!“ U govorima je krivica za agresiju na Dubrovnik pripisana isključivo „velikosrpskoj agresiji“, čime je zacementiran narativ o Crnoj Gori kao žrtvi. Nekoliko dana kasnije, Uprava za inspekcijske poslove saopštila je da se spomen-ploča mora ukloniti. Prema Zakonu o spomen-obilježjima Crne Gore, spomen-obilježja se podižu u skladu sa Programom podizanja spomen-obilježja koji donosi Skupština opštine; zakon takođe zabranjuje postavljanje spomen-obilježja prije nego što prođe 50 godina od samog događaja. Dakle, spomen-ploča na logoru Morinj postavljena je na nekadašnjem vojnom objektu bez dozvole lokalnih vlasti. Opštinska vlast Kotora je 18. oktobra 2022. saopštila da je spomen-ploča postavljena bez prethodnih konsultacija s njima i da će pokrenuti pravni postupak protiv Krivokapića i Konjevića zbog toga što su prekršili zakon. Nisu bili protiv same spomen-ploče, već su dovodili u pitanje zakonitost. Pripadnici Vojske Crne Gore su 25. oktobra 2022. odbili da se povinuju zakonu i branili su mjesto sa spomen-pločom, što je doprinijelo kontroverzama. Prije toga, 19. oktobra 2022, predsjednik Vlade Dritan Abazović optužio je ministre svoje vlade, Konjevića i Krivokapića, da su obmanuli državnu delegaciju Hrvatske i izazvali diplomatski skandal, budući da nisu obavijestili ni Vladu niti ikoga od nadležnih o postavljanju spomen-ploče u Morinju. Dva ministra su se branila tvrdnjom da spomen-ploča nije postavljena u javnom prostoru, već na vojnom zemljištu. Aktivisti NVO koji su se u prethodnoj deceniji zalagali za spomen-obilježje na nekadašnjem logoru Morinj pozdravili su postavljanje, ali i izrazili žaljenje zbog toga što je tako važan događaj obavljen naprečac, bez blagovremenog obavještavanja javnosti i pozivanja predstavnika NVO i mirovnih aktivista, koji bi pokazali da postoji značajna podrška takvim gestovima. Štaviše, tvrdili su da nezakonit način na koji je spomen-ploča postavljena ne doprinosi kulturi sećanja, već je opstruira.
Suština je bila u tome da se ni lokalna ni državna vlast nije protivila odavanju počasti žrtvama logora Morinj, već da se nastojalo da spomen-obilježje bude podignuto u skladu sa zakonskim okvirom, uz natpis koji neće biti jeftina revizija prošlosti. Formalno, pošto nije bila postavljena na javnom zemljištu, već na vojnom, kako su tvrdili ministri, spomen-ploča se nije mogla tretirati kao obilježje prema Zakonu o spomen-obilježje. Shodno tome, članovi hrvatske delegacije bili su u zabludi kad su mislili da otkrivaju spomen-ploču ratnim zarobljenicima. Štaviše, to znači da je spomen-ploča bila na istom nivou kao, na primer, top postavljen na vojnom zemljištu, što dodatno degradira žrtve logora Morinj. Takođe je važno napomenuti da je spomen-ploča pružala nepotpune informacije o događajima koji su doveli do osnivanja logora Morinj. U oktobru 2022. godine bilo je nekoliko reakcija na spomen-ploču među istaknutim novinarima, aktivistima i književnicima. Kako je Ratka Jovanović-Vukotić navela u svojoj kolumni: „Nije te zločine [u Morinju i Dubrovniku] počinio neko drugi ’da bi se osramotili ime i duh Crne Gore’, počinila ih je – Crna Gora. Niti je ’Crna Gora išla u rat za ubijanje same sebe’, upravo suprotno – otišla je ničim izazvana u najsramotniji i jedini okupatorski ratni pohod u svojoj četiristogodišnjoj ratnoj istoriji.“Drugim riječima, umjesto da pošalje poruku kajanja i pomirenja, postavljena ploča je oslobodila tadašnje crnogorsko rukovodstvo svake odgovornosti. Kako je objasnila Jovana Kolarić, „Crna Gora ovom spomen-pločom nije prihvatila svoju odgovornost i nije se izvinila žrtvama. Crna Gora je ovim samoizvinjenjem kao svoju odgovornost prihvatila samo svoju navodnu naivnost i ukorila sebe zbog nje. Crna Gora se nije obraćala hrvatskim civilima i braniocima zatočenim u Morinju, obraćala se i praštala samoj sebi, a celokupnu odgovornost prenela je isključivo na Srbiju.“ Jadran Kapor iz Hrvatske takođe je kritikovao natpis na ploči jer pogrešno tvrdi da „nisu ti zločini počinjeni u pokušaju da se osvoji dio hrvatskog teritorija (od kojeg Crna Gora i danas spori Prevlaku i morski pojas), nego su zločini – a na ploči piše da su velikosrpski – počinjeni da bi se naštetilo Crnoj Gori. Što apsolutno nije točno! Današnji predsjednik, tadašnji premijer Crne Gore objasnio je 22. listopada 1991. godine čitateljima Pobjede da je – ’Crna Gora napadnuta od ustaša’“. Uistinu, natips na spomen-ploči kao da je implicirao da je Crna Gora napala Dubrovnik da bi naudila sebi (i svojoj slavnoj tradiciji), a ne da bi naudila Dubrovniku (i osvojila njegovu teritoriju). Crnogorski pisac Ilija Đurović ispravno je primijetio da su „prva rečenica, najkrupnija slova i centralno mjesto na ploči rezervisani ne za realne, ljudske žrtve, nego za metaforičku žrtvu agresora, za ’ime i duh Crne Gore’ koji je u tom logoru, navodno, stradao jednako koliko i mučeni Hrvati“. Crna Gora tek treba da se suoči s prošlošću s odgovornošću u punom smislu te riječi – pravnom i društvenom – u kontekstu u kojem je pranje političkih biografija postalo norma.
Zaključak
Politika sjećanja povodom logora Morinj u Crnoj Gori ilustruje složenost i izazove suočavanja s bolnom prošlošću i priznavanja odgovornosti u postkonfliktnim društvima. Ovaj slučaj rasvjetljava kako su tranziciona pravda i kolektivno sjećanje duboko povezani s političkim interesima, dinamikom moći i odnosima u regionu. Zakasnjelo prihvatanje i priznanje zločina počinjenih u Morinju, zalaganje aktivista civilnog sektora za komemoraciju i kontroverze povodom postavljanje spomen-ploče ilustruju složenu interakciju sjećanja, istorije i politike u Crnoj Gori. Ovaj zaključak teži tome da predstavi potkrijepljen argument o politici sjećanja, ili njenom nedostatku, u kontekstu pristupa Crne Gore suočavanju s prošlošću.
Postojanje logora Morinj od 1991. do 1992. godine mračno je poglavlje istorije Crne Gore tokom burnog perioda jugoslovenskih ratova. To što je u tom zatočeničkom objektu oko 300 hrvatskih ratnih zarobljenika i civila bilo podvrgnuto ratnim zločinima ističe ozbiljne povrede ljudskih prava na teritoriji Crne Gore. Međutim, nakon sukoba, nije bilo priznanja ni odgovornosti za zločine počinjene u tom logoru. To odsustvo priznanja može se pripisati različitim faktorima, uključujući političke razloge, regionalne saveze i nevoljkost države da u potpunosti prizna svoju ulogu u sukobu. Borba Crne Gore za nezavisnost i državnost dodatno je zakomplikovala politiku sjećanja u vezi s logorom Morinj. Prve godine po sticanju nezavisnosti bile su obilježene pokušajima da se uspostavi nacionalni identitet odvojen od nekadašnje jugoslovenske federacije. U tom procesu, politički lideri Crne Gore možda nisu bili voljni da se suoče sa učešćem države u ratnim zločinima, strahujući da bi to moglo naružiti sliku novonastale nezavisne države i otežati konstrukciju pozitivnog nacionalnog narativa. Ta tendencija da se izgradnja nacije stavlja iznad istine i pomirenja doprinijela je nedostatku zvaničnog priznanja i odgovornosti za zločine počinjene u Morinju.
Pored toga, uticaj regionalnih odnosa i geopolitičkih razmatranja ne može se potcijeniti u oblikovanju pristupa Crne Gore sjećanju. Crna Gora dijeli kompleksnu istoriju sa susednom Hrvatskom, pri čemu su obje zemlje tokom godina iskusile i sukob i preplitanje. Nakon ratova devedesetih, za Crnu Goru je postalo ključno da pažljivo upravlja svojim odnosima s Hrvatskom. Oklijevanje političkih predvodnika da se u potpunosti suoče s prošlošću možda je bilo uslovljeno željom da se održi delikatna ravnoteža u odnosima sa susjednom državom, pa su se izbjegavali postupci koji bi mogli zategnuti diplomatske veze. Posljedično, politika sjećanja povodom logora Morinj bila je usko povezana s regionalnom diplomatijom, što dodatno komplikuje težnju za istinom i pravdom.
Tokom godina, aktivisti civilnog društva imali su ključnu ulogu u zagovaranju komemoracije i priznavanja žrtava logora Morinj. Njihovi uporni napori da podignu svijest i da se zalažu za institucionalne mehanizme sjećanja težili su tome da se suprotstave dominantnoj kulturi ćutanja i izostavljanja. Aktivisti su prepoznali značaj priznavanja istorijskih istina kao neophodnog koraka ka pomirenju i sprečavanju zločina. Njihovi apeli da se postavi spomen-obilježje i osnuju Škola mira i Muzej sjećanja bili su ukorjenjeni u iskrenoj želji da se buduće generacije obrazuju o užasima rata i da se osigura da se takvi zločini nikada ne ponove. Međutim, borba aktivista za priznanje i komemoraciju naišla je na otpor lokalnih i državnih vlasti. Početno ignorisanje njihovih inicijativa i kasnije kontroverze povodom postavljanja spomen-ploče odražavali su uporno odbijanje vlasti da se suoči s bolnom prošlošću. Pravne i birokratske prepreke s kojima su se aktivisti suočili pokazuju da se politikom sjećanja može manipulisati kako bi se umanjio značaj počinjenih zločina. Otporom postavljanju trajnog spomenika vlasti su nenamjerno perpetuirale kulturu zaborava, otežavajući državi i društvu da se u potpunosti suoče sa svojom prošlošću.
Kontroverze povodom spomen-ploče takođe su otkrile složenost istorijskih narativa i njihovog predstavljanja. Način na koji je napisan tekst na ploči i pokušaj prebacivanja odgovornosti za zločine u Morinju na spoljne aktere služili su za pranje prošlosti zemlje i osnaživanje narativa o žrtvi. Ta manipulacija istorijskim činjenicama u političke svrhe ističe opasnost od instrumentalizacije sjećanja kako bi se prilagodilo sadašnjoj političkoj agendi. Umjesto da podstiču istinsko pomirenje, takve prakse ometaju razvoj kulture sjećanja koja priznaje istinu i podstiče razumijevanje i empatiju.
Zaključno, slučaj logora Morinj sažima složenu politiku sjećanja u Crnoj Gori. Zakasnjelo priznavanje, otpor prema komemoraciji i manipulacija istorijskim narativima ukazuju na izazove postkonfliktnih društava u suočavanju s prošlošću i težnji ka pomirenju. Politika sjećanja u Crnoj Gori duboko je prepletena s političkim interesima, regionalnom dinamikom i težnjom ka pozitivnom nacionalnom identitetu. Međutim, napori aktivista civilnog sektora ističu važnost priznavanja istorijskih istina kao neophodnog koraka ka iscjeljenju i pomirenju. Sveobuhvatno i iskreno suočavanje s prošlošću ključno je u tome da Crna Gora napreduje i izgradi kulturu sjećanja koja promoviše mir, pravdu i razumijevanje. Priznavanjem zločina počinjenih u Morinju i drugdje tokom ratova devedesetih Crna Gora se može osloboditi politike zaborava i prihvatiti budućnost zasnovanu na kolektivnom sjećanju, prihvatanju odgovornosti i težnji ka pravednijem i harmoničnijem društvu.
Deportacija izbjeglica
Prošle su gotovo tri decenije od deportacije iz Crne Gore izbjeglica iz BiH, a za taj ratni zločin niko nije osuđen niti su porodicama žrtava ponuđene pune informacije o tome šta se dogodilo njihovim najmilijima 25. maja 1992. godine u policijskoj stanici u Herceg Novom, odakle su odvedeni u logore u Republici Srpskoj. Tog dana, crnogorska policija je nezakonito uhapsila najmanje 66 civila, uglavnom Muslimana, starosti između 18 i 66 godina, koji su u Crnoj Gori potražili utočište od rata u BiH. Prema drugim izvještajima, crnogorska policija je uhapsila 150 izbjeglica i potom ih iz Crne Gore deportovala u logor u Foči, koji je bio pod kontrolom snaga bosanskih Srba; od njih se osamdeset tri osobe nikad nisu vratile svojim porodicama. Ubijeni su u improvizovanim logorima na teritoriji Republike Srpske. Predati su kao taoci vojsci bosanskih Srba pod vođstvom Radovana Karadžića i Ratka Mladića, da bi bili iskorišćeni za razmjenu ratnih zarobljenika. Međutim, svi koji su izručeni iz Herceg Novog 27. maja 1992. godine odmah su ubijeni, a od druge grupe, poslate u koncentracioni logor u Foči 25. maja 1992. godine, preživjelo je svega nekoliko osoba. Tijela svih žrtava deportovanih iz Herceg Novog 27. maja 1992. godine još nisu pronađena, a tačna lokacija njihove smrti i dalje je nepoznata. Pored toga, najmanje 33 osobe srpske nacionalnosti iz BiH takođe su uhapšene i predate Vojsci Srpske Republike (kasnije poznatoj kao Republika Srpska) u svrhu mobilizacije. Još uvijek nije poznato da li je neko od njih stradao.
Dvadeset petog decembra 2008. godine, Vlada Crne Gore donijela je odluku o sudskom poravnanju s porodicama žrtava i preživjelim žrtvama deportacije. Država im je isplatila naknade u iznosu od 4.135.000 evra. Na taj način, Crna Gora je priznala činjenicu da se zločin dogodio. U martu 2011. godine, Viši sud u Podgorici oslobodio je devet bivših policajaca i službenika državne bezbjednosti optuženih za deportaciju izbjeglica. Sud je naveo da se krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva ne može primijeniti na pripadnike crnogorske policije koji su deportovali izbjeglice jer, kako je navedeno, oni nisu bili dio sukobljenih strana u ratu u BiH. Drugim riječima, devetorica optuženih su oslobođeni jer je sud presudio da hapšenja, iako nezakonita, nisu predstavljala ratni zločin, a da oni nisu bili strana u ratu u BiH.
Zločin deportacije izbjeglica smatra se „najstrašnijom epizodom crnogorske istorije u posljednjih nekoliko decenija“, ali suđenje za taj ratni zločin, kao i mnogi drugi slični slučajevi, „završilo se potpunim fijaskom pravde“. Ipak, o tome se javno raspravlja samo na godišnjicu deportacije, samo s potomcima žrtava i malobrojnim predstavnicima nevladinih organizacija i pojedincima koji se oglašavaju. Tako je bilo sve donedavno. Štaviše, kada je riječ o odavanju počasti žrtvama, još uvijek nema spomenika koji bi služio kao podsjetnik na počinjene zločine i komemorirao žrtve. Uprkos brojnim apelima da se to konačno učini, dosad ništa nije postignuto. Pravosnažnom krivičnom presudom u Crnoj Gori i presudom Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) u predmetu Krnojelac (upravnik logora u Foči) utvrđeno je da su ti ljudi nezakonito uhapšeni u Crnoj Gori i izručeni kao taoci, ali sudovi u Crnoj Gori propustili su da to prepoznaju i kazne kao ratni zločin.
Hronološka analiza
Još 2011. godine, predstavnici državne vlasti obećali su da će podići spomenik žrtvama deportacije u krugu policijske stanice u Herceg Novom, obavezavši se i da će proglasiti 27. maj Danom sjećanja na deportovane, ali ta obećanja do danas nisu ispunjena. Nevladine organizacije Akcija za ljudska prava (HRA), Centar za građansko obrazovanje (CGO) i ANIMA, između ostalih, podnijele su tri inicijative vlastima u to vrijeme, a samo je jedna usvojena – zahtjev da se crnogorska policija javno izvini zbog nezakonitog hapšenja i izručivanja izbjeglica njima neprijateljskoj Vojsci Srpske Republike u BiH. Inicijative da se proglasi Dan sjećanja na žrtve zločina deportacije iz 1992. godine i da se podigne spomen-obilježje žrtvama ispred zgrade Uprave policije u Herceg Novom još uvijek nisu prihvaćene. Osim toga, pozorišna predstava o sudbini žrtava deportacije, nazvana jednostavno Deportacija, do danas nije izvedena ni u jednom profesionalnom pozorištu u Crnoj Gori.
Do danas niko nije osuđen za zločin deportacije izbjeglica iz Herceg Novog. Godine 2012, Apelacioni sud je oslobodio devet bivših policajaca i službenika državne bezbjednosti nakon što su domaći sudovi pogrešno utvrdili da Crna Gora zvanično nije učestvovala u ratu u BiH. Ishod tog suđenja izazvao je oštre kritike Bošnjačkog savjeta, koji je zahtijevao odgovornost države za deportaciju izbjeglica i pozvao vlast da konačno riješi taj slučaj i druge slučajeve ratnih zločina. Uprkos odšteti porodicama žrtava, Crna Gora nije uspjela da obezbijedi krivičnu pravdu identifikacijom nalogodavaca i direktnih izvršilaca, kako su izričito zahtijevali HRA, CGO i ANIMA. Sporazum o poravnanju iz 2008. godine rezultirao je isplatom naknada za većinu žrtava tog ratnog zločina, ali nedostatak odgovornosti i dalje zabrinjava. Pomenute nevladine organizacije neumorno su zastupale krivičnu pravdu za žrtve, postavljanje spomenika, proglašenje dana sjećanja i javno izvinjenje crnogorske policije preživjelima i porodicama stradalih. Velija Murić, izvršni direktor Crnogorskog komiteta advokata za zaštitu ljudskih prava, izjavio je da „presude za ratne zločine u Crnoj Gori padaju zbog površno vođenih istraga i slabe riješenosti države da raščisti sa prošlošću“, kako je pokazala oslobađajuća presuda Višeg suda devetorici bivših pripadnika Ministarstva unutrašnjih poslova optuženih za deportaciju izbjeglica. Takvi ishodi suđenja, ako se suđenja uopšte održe, usko su povezani s borbom za komemoracije i ukazuju na složenost politike sjećanja u Crnoj Gori.
Godine 2013, Apelacioni sud je potvrdio prvostepenu presudu kojom je Viši sud u Podgorici oslobodio devet bivših službenika Ministarstva unutrašnjih poslova optuženih za deportaciju izbjeglica vlastima Republike Srpske 1992. godine. Apelacioni sud je razmatrao žalbe koje su podnijeli Vrhovno državno tužilaštvo i nekoliko oštećenih strana. Međutim, „Sud je odbio žalbe kao neosnovane i potvrdio prvostepenu presudu“. Takav ishod izazvao je snažnu reakciju predstavnika nekoliko crnogorskih NVO, koji su tvrdili da ratni zločin deportacije nije kažnjen u skladu s međunarodnim i domaćim pravom. Saopštili su da se „umjesto ostvarivanja pravde ostvaruje ’projektovani zaborav’ od strane vlasti“, navodeći takođe da „nalogodavci i oni koji su zločin mogli da spriječe nikada nijesu procesuirani, iako je tadašnji predsjednik države Momir Bulatović na sudu priznao da je slučaj bio državna greška“. Ta presuda, koju su osudili gotovo svi politički i NVO akteri, sa izuzetkom DPS-a, potcrtava neprestanu borbu za postizanje odgovornosti i priznanja za žrtve zločina deportacije. Ishod tog suđenja prepliće se s politikom sjećanja u Crnoj Gori, u kojoj nepostojanje odlučnosti u krivičnom gonjenju počinilaca perpetuira kulturu nekažnjivosti i ometa uspostavljanje kolektivnog sjećanja koje se iskreno suočava s prošlošću.
Deportacija izbjeglica obilježavana je i u narednim godinama, uglavnom od strane nevladinih organizacija HRA, CGO i ANIMA, ispred zgrade Centra bezbjednosti Herceg Novi, odakle je većina izbjeglica nezakonito deportovana. Polagali su cvijeće i zajedno odavali počast žrtvama. Cvijeće je ostavljano kao podsjetnik na zločin. Predstavnica HRA je 2018. godine izjavila da „zahtijevaju pravdu za žrtve zločina, te da one zaslužuju dan sjećanja i spomenik na mjestu sa koga su poslati u smrt, a oni koji su odgovorni da budu krivično procesuirani“, dodajući da obilježavaju „26. godišnjicu deportacije bez krivične pravde, Dana sjećanja ili spomenika“ i da „ne žele da žive u društvu koje ne može da smogne snage da jedan očigledan zločin proglasi zločinom i osudi ga“ jer „u Crnoj Gori se u suštini ništa nije promijenilo, još uvijek nema snage da se suočimo sa onim što se dogodilo“, budući da je „vlast još uvijek ista“. Nedžiba Bajrović, čiji je muž Osman odveden iz njihove kuće u Bijeloj prije 25 godina, još uvijek ne zna šta se s njim dogodilo. Kritikovala je predstavnike ambasada zemalja članica EU zbog toga što nisu prisustvovali komemoraciji u Herceg Novom. „Svako ćutanje znači odobravanje zločina“, izjavila je, naglašavajući da se na taj način podrivaju sve vrijednosti na kojima počiva EU, s opaskom da je vlast u Crnoj Gori tada bila ista. Nadalje, gradonačelnik Plava Orhan Šahmanović istakao je da su i pripadnici bošnjačke zajednice koji podržavaju aktuelnu vlast odgovorni za taj zločin i da zbog interesa Crne Gore nemaju pravo da o njemu ćute. „Deportacija izbjeglica je najgori zločin u istoriji Crne Gore. Počinioci su poznati kao i nalogodavci, a razlog za to što još niko nije osuđen leži u činjenici da su ti isti zločinci još uvijek na vlasti, a u matičnoj državi žrtava su dobijali visoka priznanja“, kazao je predstavnik NVO 19. Uprkos pokretanju inicijative, Skupština opštine Herceg Novi nije donijela odluku o postavljanju spomen-obilježja u znak sjećanja na žrtve. Nevladine organizacije su saopštile da ne žele „da žive u društvu koje ne može da smogne snage da jedan očigledan zločin proglasi zločinom i osudi ga“.
Osamnaesto memorijalno okupljanje – ujedno trinaesto ispred zgrade policije u Herceg Novom – održano je 25. maja 2022. godine kako bi se obilježila 30. godišnjica deportacije izbjeglica iz Crne Gore 1992. godine. Skup su zajedno organizovale navedene NVO, predstavnici Građanske alijanse (GA), članovi porodica tri žrtve i, prvi put, ministar unutrašnjih poslova u Vladi Crne Gore Filip Adžić i direktor Uprave policije Zoran Brđanin, ministar pravde Marko Kovač i ministar rada Admir Adrović. Tada su prvi put zvaničnici Vlade Crne Gore prisustvovali obilježavanju godišnjice deportacije. Brđanin je izrazio izvinjenje žrtvama i članovima porodica bosanskohercegovačkih izbjeglica deportovanih 1992. godine. Izjavu je dao na memorijalnom skupu u Herceg Novom povodom tridesete godišnjice tog događaja. Brđanin je ispred zgrade policije u Herceg Novom izjavio da se rukovodstvo Uprave policije distancira od onoga što se dogodilo u toj zgradi prije 30 godina, „i prema strašnim posljedicama takvog činjenja po žrtve kojima danas odajem pijetet“.
Odajući počast žrtvama, ministar Adžić je izjavio da nijedan počinilac zločina ne bi trebalo da bude oslobođen odgovornosti: „Nažalost, prethodne tri decenije nije bilo političke volje, ni spremnosti, da se ovaj zločin prihvati i nazove pravim imenom, te da se potpuno rasvijetli. Bez obzira na tadašnje prilike, niko od počinilaca ne treba da bude aboliran od odgovornosti.“ Adžić je izrazio podršku postavljanju spomen-obilježja ispred zgrade policije u Herceg Novom, navodeći da je to „ne samo profesionalna već prije svega ljudska i moralna obaveza“. Predstavnica Akcije za ljudska prava (HRA) kazala je da je „ova godišnjica sasvim izuzetna. Danas su sa nama po prvi put u istoriji obilježavanja godišnjica zločina deportacije ministri u Vladi i prvi put je tu čelni čovjek crnogorske policije.“ Ova komemoracija se održava skoro dvije decenije kao „borba protiv zaborava“.
Sljedeće godine, 25. maja 2023, održano je memorijalno okupljanje ispred Centra bezbjednosti Herceg Novi, kojim se obilježila 31. godišnjica ratnog zločina deportacije izbjeglica. Događaj su ponovo organizovali HRA, CGO i ANIMA, uz prisustvo porodica žrtava i predstavnika Vlade Crne Gore. Prema zajedničkom saopštenju tih organizacija, „i ovu smo godišnjicu dočekali bez ponovnog otvaranja krivične istrage, bez spomenika i bez dana sjećanja na žrtve“. Među prisutnima su bili Alen Bajrović, sin pokojnog Osmana Bajrovića, te predstavnici Vlade: predsjednik Vlade Dritan Abazović, njegov savjetnik Đorđe Radulović, ministar pravde Marko Kovač, ministar rada i socijalnog staranja Admir Adrović, potpredsjednik Vlade za regionalni razvoj i ministar kapitalnih investicija Ervin Ibrahimović (predsjednik Bošnjačke stranke), državni sekretar u Ministarstvu unutrašnjih poslova Mersudin Gredić, v. d. načelnik Centra bezbjednosti u Herceg Novom Slobodan Đokić i državni sekretar u Ministarstvu odbrane Krsto Perović. „Godinama se zalažemo za krivičnu pravdu, za spomenik za žrtve, Dan sjećanja i izvinjenje crnogorske policije. To izvinjenje smo doživjeli prošle godine. Drugo nismo. Sve to radimo da se ništa slično ne bi ponovilo – a neće se ponoviti samo ako vlasti svojim djelovanjem odluče da se to ne ponovi. Onda kada s riječi pređu na djela – kada naprave spomenik, proglase dan sjećanja i učine dodatne napore da se ovaj zločin kazni“, zaključili su iz HRA.
U aprilu 2023. godine, Evropski sud za ljudska prava (ESLJP) u Strazburu odbacio je kao neprihvatljivu tužbu koju je podnijelo sedam članova porodica ljudi deportovanih u maju 1992. godine iz Crne Gore u logor u BiH pod kontrolom Srba. U toj tužbi se tvrdilo da crnogorske vlasti nisu sprovele efikasnu istragu i nisu istražile sve odgovorne za taj zločin, uključujući visoke zvaničnike. Međutim, ESLJP je u svojoj presudi naveo da su crnogorske vlasti „u suštini priznale kršenje Evropske konvencije o ljudskim pravima u krivičnom i građanskom postupku“. „Vlasti su podnosiocima tužbe obezbjedili obeštećenja u vidu kompenzacije u ukupnom iznosu od 165.000 eura, nakon čega su podnosioci potvrdili da su time u potpunosti nadoknađeni za svu štetu prouzrokovanu smrću njihovog bližnjeg i odrekli se svih drugih mogućih budućih zahtjeva za naknadu štete po tim osnovama“ – ovim se ukazuje na sudsko poravnanje iz decembra 2008. godine sa 200 članova porodica žrtava i nekoliko preživjelih, u kojem je Crna Gora isplatila ukupno 4.135.000 eura odštete porodicama za nezakonite radnje policije pri deportaciji njihovih bližnjih.
Zaključak
Tragična deportacija izbjeglica iz Crne Gore 1992. godine potresno je svjedočanstvo složenosti politike sjećanja u toj državi. Skoro tri decenije, borba za pravdu, istinu i komemoraciju nailazila je na razočaranja, nekažnjivost i nedostatak službenog priznanja, otkrivajući izazove Crne Gore u suočavanju s prošlošću i uspostavljanju kolektivnog sjećanja koje odražava vrijednosti i težnje društva. Povezanost tog događaja s politikom sjećanja u Crnoj Gori ističe paradoks s kojim se ta zemlja bori. Državna vlast je 2011. godine obećala da će priznati zločin postavljanjem spomenika i proglašenjem Dana sjećanja na žrtve. Međutim, ta obećanja do danas nisu ispunjena, što nameće pitanje o posvećenosti države priznavanju istorijskih nepravdi i odavanju počasti žrtvama.
Pravosudni odgovor na deportaciju dodatno ilustruje složenost politike sjećanja. Oslobađanje devet bivših policajaca i službenika državne bezbjednosti 2012. godine i kasnije potvrđivanje presude od strane Apelacionog suda poslalo je obeshrabrujuću poruku porodicama žrtava i javnosti. Neutvrđivanje odgovornosti za nalogodavce i počinioce tog zločina osnažuje kulturu nekažnjivosti, ometajući iskrene napore u suočavanju s prošlošću i uspostavljanju istinitog narativa o istoriji Crne Gore. Međutim, borba za pravdu i komemoraciju koju predvode NVO, uključujući HRA, CGO i ANIMU, osvjetljava otpornost civilnog društva u Crnoj Gori. Te organizacije neumorno zagovaraju krivičnu pravdu, postavljanje spomenika, Dan sjećanja i zvanično izvinjenje policije. Njihova posvećenost žrtvama naglašava važnost priznavanja zločina i čuvanja od zaborava.
Dolazak predstavnika države na memorijalni skup u maju 2022. i 2023. godine značajan je iskorak u politici sjećanja u Crnoj Gori. Prisustvo ministra unutrašnjih poslova Filipa Adžića i direktora Uprave policije Zorana Brđanina, koji se izvinio žrtvama i njihovim porodicama, znak je da se sve više prepoznaje potreba da se uvaži prošlost i priznaju istorijske nepravde. Međutim, to moraju pratiti konkretni postupci kako izvinjenje ne bi bilo tek simboličan gest, već iskrena posvećenost pravdi i sjećanju. Uprkos navedenim iskoracima, politika sjećanja u Crnoj Gori i dalje se suočava sa izazovima. To što je ESLJP odbacio tužbu porodica žrtava ističe potrebu za sveobuhvatnijim i sistematičnijim pristupom ratnim zločinima. Kompenzacija, iako jeste važan aspekt priznavanja patnje žrtava, ne bi trebalo da bude zamjena za krivičnu odgovornost i zvanično priznanje deportacije kao ratnog zločina.
To što još ne postoje spomenik i Dan sjećanja na žrtve takođe odražava širi problem suočavanja Crne Gore s prošlošću. Nepostojanje kolektivnog sjećanja i neuspjeh u stvaranju prostora za komemoraciju ometaju društvo u nastojanjima da se suoči sa svojom prošlošću, uči iz nje i teži pravednijoj i saosjećajnijoj budućnosti. Crna Gora ubuduće mora pokazati više preduzimljivosti i transparentnosti u pristupu politici sjećanja. Priznavanje zločinâ, postavljanje spomen-obilježja i proglašavanje službenih dana sjećanja ključni su koraci u tom procesu. Nadalje, vlada i civilno društvo moraju zajedno raditi kako bi se istrage sprovodile temeljno, a odgovorni za zločine kaznili.
Od vitalnog je značaja da Crna Gora prepozna da suočavanje s prošlošću nije čin unižavanja niti prijetnja identitetu. Naprotiv, to je prilika za državu da pokaže svoju posvećenost ljudskim pravima, pravdi i budućnosti oslobođenoj od nasilja. Suočavajući se s prošlošću iskreno i s pokajanjem, Crna Gora može stvoriti društvo koje cijeni istinu, pomirenje i kolektivno sjećanje. Konačno, sposobnost Crne Gore da prizna svoju prošlost i suoči se s njom oblikovaće njenu budućnost. Njegovanjem kulture odgovornosti, transparentnosti i saosjećanja, država može krenuti ka budućnosti koja prihvata svoju istoriju i uči iz nje. Samo takvim nastojanjima Crna Gora može odati počast sjećanju na žrtve i stvoriti društvo koje se zalaže za vrijednosti istine, pravde i sjećanja.
Bukovica
Prošle su dvije decenije otkako su počinjeni ratni zločini u Bukovici, ali još uvijek nema „ni dana sjećanja, ni spomen-obilježja, ni ustanovljene krivične odgovornosti počinilaca, niti odgovornosti pravosudnih organa za propuste u procesuiranju, pa ni pravde za žrtve“. Slučaj Bukovica ne postoji u školskim udžbenicima, niti je deo kolektivnog sjećanja ili kulture sjećanja u Crnoj Gori. Ratni zločini počinjeni u Bukovici služe kao paradigmatski primjer politike kolektivne amnezije koja prevladava u Crnoj Gori. Kao događaju malog obima u ruralnoj Crnoj Gori, Bukovici nedostaje političkog značaja i potencijala koji bi mogli imati zločini poput bombardovanja Dubrovnika. Stoga Bukovica ističe kako su političke elite spremne da zaborave i umanje zločine koji se ne mogu lako iskoristiti za političku dobit. Za razliku od događaja koji privlače pažnju, Bukovica prolazi kroz pukotine javne svesti, omogućavajući političarima da izmaknu odgovornosti za gnusna djela počinjena u ratovima devedesetih. Bukovica, poput manje poznatog masakra u Kaluđerskom Lazu, nije događaj u crnogorskoj javnosti. Uprkos važnosti te tragedije, ona postoji samo kao fusnota u savremenoj istoriji zemlje. Međutim, Bukovica služi kao važan podsjetnik na sramno učešće Crne Gore u ratovima i ratnohuškački režim DPS-a. Spremnost države da marginalizuje i zaboravi sjećanje na Bukovicu očigledna je u odsustvu ikakvih službenih komemoracija. Nepriznavanje zločina i zaboravljanje žrtava dodatno perpetuira kulturu nekažnjivosti, omogućavajući odgovornima za ratne zločine da izbegavaju pravdu i ostanu na pozicijama moći.
Imajući u vidu nedostatak službene politike sjećanja na ratne zločine počinjene u Bukovici, ovo poglavlje se fokusira na prakse civilnog društva u Crnoj Gori, posebno na prakse odabranih NVO koje su bile upornije i glasnije u očuvanju sjećanja na Bukovicu. Ti posvećeni akteri civilnog društva imaju ključnu ulogu u suprotstavljanju kolektivnoj amneziji države i zahtijevanju odgovornosti za počinjene zločine. Neprestanim podsjećanjem crnogorske javnosti na događaje u Bukovici, oni nastoje da podriju državni narativ zaborava i zauzimaju se za istinu, pravdu i pomirenje. Te NVO su preuzele na sebe zadatak da osvijetle zaboravljena poglavlja istorije Crne Gore i zalažu se za priznavanje žrtava Bukovice. Njihova dokumentacija, publikacije i komemorativni događaji postali su osnovna sredstva za prekid ćutanja o ratnim zločinima i neadekvatnog odgovora države.
Bukovica je ruralno područje na sjeveru Crne Gore, šezdesetak kilometara od Pljevalja. Početkom devedesetih, ta oblast je pretežno bila naseljena Bošnjacima/Muslimanima. Za vrijeme rata u BiH, veliki broj rezervista JNA (VJ), pripadnika paravojnih jedinica i policije Republike Crne Gore, na čijem čelu je bio Veselin Veljović, bio je koncentrisan u Bukovici. Službeno, te snage su bile stacionirane u Bukovici da bi čuvale granicu od potencijalnog upada bošnjačkih paravojnih jedinica iz BiH. Međutim, zločini su počinjeni na teritoriji Crne Gore. Prema dostupnim informacijama, početkom 1992. godine, 24 sela su raseljena. Od 1992. do 1995. godine ubijeno je šest civila i oteto 11 osoba koje su zatim odvedene u zatvor u Čajniču, a od njih su dvojica izvršila samoubistvo uslijed torture. Štaviše, još 70 civila bilo je izloženo fizičkoj torturi, uključujući ekstremne oblike poniženja i silovanja. Najmanje osam kuća i seoska džamija su zapaljene, ostale kuće su uništene itd. Oko 125 porodica, sa ukupno 330 članova, raseljeno je. Samo je smrt Džafera Đoga, radnika na održavanju lokalnog puta, došla do suda, ali kvalifikovana je kao ubistvo, a ne kao ratni zločin. Majoš Vrećo je osuđen, ali kasnije je pomilovan od strane tadašnjeg predsjednika Mila Đukanovića, a njegov saučesnik Dragomir Krvavac oslobođen je zbog neuračunljivosti.
Hronološka analiza
Uprkos obećanjima tada vladajuće Demokratske partije socijalista (DPS) Evropskoj komisiji da će se slučaj Bukovice preispitati, Tužilaštvo nije učinilo ništa kako bi se zadovoljila pravda za žrtve. Sudski proces je bio pun nepravilnosti i od samog početka, 2007. godine, vođen je u tajnosti. Optuženi su oslobođeni zbog nedostatka dokaza 2011. godine. Organizacije civilnog društva optužile su državu za neadekvatnu istragu tokom sudskog postupka i tužioca za opstrukciju slučaja, te insistirale na tome da je suđenje bilo narušeno pogrešnom primjenom zakona (koji je bio u suprotnosti i s međunarodnim humanitarnim pravom). U međuvremenu, bolan podsjetnik na ovu činjenicu bilo je to što je Veselin Veljović, koji je trebalo da bude među optuženima budući da je identifikovan od strane brojnih svjedoka, postavljen za direktora Uprave policije, a potom za savjetnika predsjednika Crne Gore Mila Đukanovića. Na kraju, država Crna Gora prihvatila je odgovornost i izrazila žaljenje, isplaćujući milione na ime odštete i gradeći nove kuće u Bukovici, u koje se niko nije vratio (osim za vrijeme izbora).
Godine 2011, odmah nakon suđenja, reis Islamske zajednice u Crnoj Gori Rifat Fejzić izrazio je nezadovoljstvo odlukom suda da oslobodi bivše pripadnike JNA (VJ) optužbi za ratne zločine u Bukovici. Postavljajući pitanje povjerenja javnosti u pravosudni sistem, izjavio je da je, prema državnim institucijama Crne Gore, sve bilo u redu na „etnički očišćenom području“: „Izgleda da se u Bukovici ništa nije desilo, da je sve bilo u redu. U najmanju ruku, da nije tužno, bilo bi smiješno. Ispostavlja se da su tamo vjerski objekti sami sebe zapalili i da su se sami od sebe srušili. Ispada da su ljudi napustili svoja ognjišta zato što nijesu željeli da žive na tom području jer im se njihove kuće nijesu sviđale i da im je tuđina bolja od sopstvenog ognjišta. Ispada da su se ljudi ubijali nakon što su izlazili iz policijskih stanica zato što im je tamo bilo dobro.“ Udruženje građana Bukovice izrazilo je isto mišljenje 2011. godine: „Ispada da su Bukovičani sami sebe ubijali, palili svoje kuće i džamije, kao što je zamjenik komandanta Druge armije general Damjanović još septembra 1992. godine u intervjuu Pobjedi rekao da ’muslimani u Pljevljima sami sebi pale radnje, samo da bi optužili Srbe za to’. Zašto se onda Bukovica obnavlja, ako se ništa nije desilo? Da li je to priprema za nove buduće zločine?“
Ta organizacija takođe je nazvala Bukovicu „crnogorskom Srebrenicom“.
Godine 2011, crnogorski političar i predsjednik parlamentarne stranke Pokret za promjene (PzP) Nebojša Medojević optužio je Muslimane iz Pljevalja da su „najveći krivci zbog oslobađajućih presuda optuženima za zločine u Bukovici, jer su za novac pristali da aboliraju nekadašnje progonitelje“. Medojević je vjerovao da se takva odluka mogla očekivati u državi u kojoj institucije ne funkcionišu, ali da krivica nije samo na njima. „Isključivi i jedini krivci su pljevaljski muslimani koji su pristali da, za šaku narkoeura, prihvate laž kao istinu i sopstvene dželate prihvate kao spasitelje, heroje i moralne gromade“, nastavio je Medojević, ukazujući na dominantnu podršku Muslimana/Bošnjaka u Crnoj Gori režimu DPS-a. Iste godinu, reagovao je građanski aktivista i publicista Ibrahim Čikić:
„Činjenica da u Bukovici ni poslije osamnaest godina ne živi nijedan Bošnjak dovoljno govori o kakvom zločinu je riječ. Raseljeni širom svijeta nadali su se da će crnogorsko pravosuđe dovesti slučaj do kraja i procesuirati direktne nalogodavce zločina. Prevareni i poniženi od strane države ostalo im je da plaču nad svojom naivnošću zbog glasova koje su godinama davali vladajućem režimu u Crnoj Gori. Problem je u gluposti žrtve, a ne u dželatu. I sam žrtva strašnog zločina organiziranog od strane države, imam moralnu obavezu iznijeti svoj stav povodom ovog sramnog suđenja i postaviti nekoliko pitanja na koja tražim odgovor. Zašto je država namjerno odugovlačila procesuiranje zločina? Zašto u procesu nije učestvovao specijalni državni tužilac iz Podgorice, i zašto je njegov zamjenik Veličković potpuno nespreman ušao u ovaj proces? Zašto je istraga usmjerena samo na sedmoricu pukih izvršioca zločina, a iz istrage izuzeti direktni organizatori i nalogodavci, najodgovornija lica za pomenuti zločin?“
Godine 2011, istoričar Šerbo Rastoder izjavio je da je cijelo suđenje bilo besmisleno, čime je podrivena vladavina prava. „Je li Crna Gora besudna zemlja, sa zločinima i bez odgovornih?“, upitao je. Bošnjačka stranka (BS) takođe je izrazila ogorčenost zbog oslobađajuće presude u slučaju Bukovica, smatrajući takvu odluku apsurdnom. „Još jednom se desio slučaj da zločin postoji, a da zločinaca nema. Čemu i kome onda služi program resornog ministarstva rada i socijalnog staranja za povratak ljudi u Bukovicu, ako je bjelopoljski Viši sud utvrdio da optuženi nijesu krivi i da se zločin nije dogodio?“ Nažalost, tada vladajući DPS sjetio se Bukovice samo u izbornoj kampanji, posebno kada je visoki funkcioner te partije i tadašnji predsjednik Crne Gore Filip Vujanović posjetio Bukovicu svega 12 dana uoči parlamentarnih izbora. Ta posjeta je bila u skladu s potrebom DPS-a da osigura bošnjačke glasove, čime se ističe strateška i oportunistička priroda njihove zainteresovanosti za Bukovicu.
Dok predstavnici države rijetko obilježavaju taj događaj, čineći to samo radi osvajanja političkih poena među biračima Bošnjacima, civilni sektor je aktivno pristupio tome, organizujući niz događaja u znak sjećanja i poštovanja žrtava ratnih zločina u Bukovici. Godine 2014. i 2015, povodom Dana nezavisnosti Crne Gore, aktivistkinje ANIME posjetile su mjesta zločina koji su se dogodili na teritoriji Crne Gore tokom ratova devedesetih, kako bi odale počast žrtvama. Među njima je bila i Bukovica. Navele su da svoje akcije izvode „da bi crnogorsku medijsku, političku i društvenu javnost podsjetile na zločine i ukazale na politike nekažnjivosti i izostanak tranzicione pravde kako bi se preduzeli koraci ka njenom izvršenju“. Međutim, kako su ocijenili, ništa nije učinjeno. Aktivistkinje ANIME su objasnile da posjećujući mjesta zločina odaju počast žrtvama i, posebno, uvažavaju dostojanstvo onih koji su bili žrtve devedesetih. Pozvale su državne institucije da uspostave vladavinu prava za sve i preduzmu mjere koje osiguravaju tranzicionu pravdu, sigurnost i bezbjednost svih građana, kao i da afirmišu potrebu suočavanja sa prošlošću da bi se spriječile zloupotrebe ljudi i zločini u budućnosti. „Zahtijevamo od države da na primjeren način, spomen-obilježjem, obilježi mjesta zločina kako bi savremenici i buduće generacije razvijale kulturu sjećanja“, saopštile su aktivistkinje ANIME. Godine 2017, zvanično je otvorena obnovljena džamija u selu Bukovica u Pljevljima. Rifat Fejzić, reis Islamske zajednice, izjavio je: „Ovo je danas pobjeda dobra nad zlom, pobjeda graditeljstva nad onima koji vole da ruše“, navodeći da će džamija služiti kao simbol patnje njegovog naroda i kao spomenik pokušaju njegovog potpunog istrebljenja.
Godine 2018, nevladina organizacija Građanska alijansa (GA) objavila je bilten Bukovica – savršen zločin. Prema toj organizaciji, cilj te publikacije bio je upoznavanje javnosti i donosilaca odluka sa svim činjenicama vezanim za ratne zločine u oblasti Bukovice 1992–1995, kao i o tome kako su pravosudne institucije Crne Gore procesuirale te zločine. „Na otpočinjanje istraga dugo se čekalo, a kada su istrage počele, vodile su se sporo i sa očiglednim propustima. Sudskim postupcima obuhvaćeni su samo neposredni izvršioci“, saopštila je ta organizacija, ukazujući na činjenicu da Tužilaštvo nije pokrenulo pitanje komandne odgovornosti te nije identifikovalo nalogodavce ratnih zločina. „Ono prije svega podrazumijeva odgovornost nadređenih, jer nijesu ništa učinili da spriječe zločine za koje su kao nadređeni morali znati.“ Godine 2020, Centar za građansko obrazovanje (CGO) saopštio je da je suočavanje s prošlošću nasušna potreba crnogorskog društva. Ta organizacija je objavila materijal iz sudskih postupaka u slučaju Bukovice. Cilj tog poteza bio je da se doprinese okončanju negativne prakse neadekvatnog procesuiranja ratnih zločina, izgradnji potrebnog institucionalnog okvira i podsticanju konstruktivnog suočavanja s prošlošću. „Teško je dovoljno naglasiti koliko je konačno procesuiranje slučajeva ’Bukovica’ i ’Deportacija’ neophodno za održivu budućnost Crne Gore. Njihovo nerješavanje nosi posebnu težinu za crnogorsko društvo jer opterećuje cjelokupno društvo odgovornošću za ratni zločin. Suočavanje s prošlošću je nasušna potreba crnogorskog društva i to ne zbog obaveza koje su preuzete kroz međunarodna dokumenta i proces pristupanja Evropskoj uniji, već kao osnov čvrstog i dugotrajnog međuvjerskog i međuetničkog pomirenja unutar države“, saopštila je ta organizacija.
Dok su NVO nastojale da redovno podsjećaju javnost na ratne zločine u Bukovici, za političke stranke to je postala fraza, tek jedan od mnogih „tragičnih događaja u našoj istoriji“ koji se koriste za skupljanje političkih poena. Na primjer, Demokratska Crna Gora (DCG) saopštila je: „Takvih datuma u našoj prošlosti, prošlosti država i naroda na ovim prostorima, nije bilo malo, a pred našom i svim budućim generacijama stoji najvažniji zadatak – da ne dopuste da nam se nikada više ne ponove: ni Srebrenica, ni Bukovica, ni Štrpci, ni Murino, ni Vukovar, ni Bratunac, ni Dubrovnik, niti ijedno drugo tragično mjesto. Sa ove istorijske distance, kada pogledamo jedni drugima u oči, najbolje se vidi kakav je besmisao rat i da su nam jedino potrebni mir, ljubav, razumijevanje i život u nekoj boljoj, srećnijoj, mudrijoj, stabilnijoj ekonomski prosperitetnijoj stvarnosti.“ Dodali su da zločini i žrtve ne znaju za imena, vjeru i naciju. „Ljudski životi nemaju cijenu. Ljubav među ljudima svih vjera i nacija je najveća vrijednost i garant svijetle budućnosti naše djece, a oni koji promovišu mržnju zaslužuju samo prezir i osudu.“
Zaključak
Slučaj Bukovica upadljiv je primjer izazova na koje Crna Gora nailazi u suočavanju s bolnom prošlošću i traženju pravde za ratne zločine počinjene tokom jugoslovenskih ratova. Uprkos tome što su protekle dvije decenije, Bukovica ostaje događaj obavijen kolektivnim zaboravom, lišen zvaničnih komemoracija, memorijala i krivične odgovornosti za počinioce. To što država ne preduzima potrebne korake ukazuje na njenu nespremnost i nevoljnost da se suoči sa svojom sramnom ulogom u tim burnim vremenima. Politika sjećanja u Crnoj Gori dolazi u oštar fokus kroz prizmu Bukovice, otkrivajući zabrinjavajući obrazac selektivne amnezije i nevoljnosti da se nalogodavci i počinioci ratnih zločina pozovu na odgovornost.
Nespremnost države da se suoči s prošlošću i obezbijedi pravdu uočava se i u tome što Veselin Veljović ostaje na istaknutim položajima. Njegovo postavljenje na mjesto direktora Uprave policije i savjetnika predsjednika Crne Gore Mila Đukanovića, uprkos tome što je od strane brojnih svedoka identifikovan kao jedan od počinilaca, ukazuje na flagrantno ignorisanje prava žrtava i podsjeća na propust države u zaštiti građana. Štaviše, to što ratni zločini u Bukovici nisu valjano procesuirani ni komemorirani jasan je odraz nebrige države za žrtve i njihove porodice. Uprkos obećanjima datim Evropskoj komisiji, Tužilaštvo nije pokazalo stvarnu namjeru da traži pravdu, a sudski proces bio je obilježen nepravilnostima, vođen u tajnosti i završen oslobađajućim presudama uslijed nedostatka dokaza. Taj manjak preduzimljivosti i odgovornosti šalje poruku ravnodušnosti prema žrtvama, obnavljajući njihovu patnju i marginalizujući njihovu sudbinu u društvu.
Politika sjećanja u Crnoj Gori neraskidivo je povezana s političkom dinamikom države i interesima vladajuće elite. To što se ratni zločini u Bukovici zvanično ne obilježavaju nije samo propust, već sračunata odluka da se odgovornost države umanji i izbjegne pozivanje počinilaca na odgovornost. To što je DPS koristio Bukovicu tek kao temu razgovora u izbornoj kampanji, radi dobijanja glasova Bošnjaka, ističe instrumentalizaciju bolne prošlosti zarad političke dobiti, umjesto istinske posvećenosti istini i pravdi. Štaviše, dominantna podrška Bošnjaka režimu DPS-a potencijalno je doprinijela nedostatku volje da se traži pravda za žrtve Bukovice. Strah da će se ugroziti politička podrška i sigurni glasovi mogao je uticati na pristup države kažnjavanju ratnih zločina, dajući prednost kratkoročnoj političkoj dobiti nad dugoročnim društvenim iscjeljenjem i pomirenjem.
Na apele civilnog sektora da se obezbijede odgovornost, transparentnost i istinsko suočavanje s prošlošću u vlasti su uglavnom ostajali nijemi. Ipak, nastojanja tih organizacija da odaju počast žrtvama, traže pravdu i stvore kulturu sjećanja u oštrom su kontrastu s pristupom države, koja te obaveze zapostavlja. Organizacije civilnog društve pružile su neprocjenjivu dokumentaciju, publikacije i materijale koji osvjetljavaju zločine počinjene u Bukovici i manjkavosti sudskih procesa. Njihovi napori da sjećanje na Bukovicu održe živim svjedoče o njihovoj posvećenosti istini, pravdi i pomirenju. Međutim, oslanjanje na organizacije civilnog društva u sjećanju i obilježavanju Bukovice ukazuje na zabrinjavajući aspekt politike sjećanja u Crnoj Gori. Nevoljkost države da preuzme tu odgovornost perpetuira atmosferu poricanja i izbjegavanja, ometajući istinsko pomirenje i oporavak u društvu. Nepostojanje zvanične politike sjećanja lišava žrtve i njihove porodice konačne istine i pravde koje zaslužuju. Ravnodušnost države dodatno produbljuje rane prošlosti, potencijalno obnavljajući nezadovoljstvo i animozitet i ometajući napredak Crne Gore ka inkluzivnijem i ujedinjenijem društvu.
Ratni zločini u Bukovici epitom su politike kolektivne amnezije u Crnoj Gori, a političke elite previđaju zločine koji ne služe njihovim političkim agendama. Nedostatak zvaničnih komemoracija i marginalizacija sjećanja na Bukovicu zapravo znače nedostatak volje da se država suoči sa svojom sramnom prošlošću i postigne pravda za žrtve. Organizacije civilnog društva imaju ključnu ulogu u suprotstavljanju tom zaboravu i zahtijevanju odgovornosti, ali njihovi napori ne mogu u potpunosti nadoknaditi neuspjeh države. Crna Gora se mora posvetiti politici sjećanja tako da osigura istinsko pomirenje i napredak ka pravednijem, jedinstvenom društvu. Samo priznavanjem i pamćenjem zločina Crna Gora može utrti put ka prosvjetljenijoj i odgovornijoj budućnosti.
Kaluđerski Laz
Osamnaestog aprila 1999. godine, u selu Kaluđerski Laz kod Rožaja, pripadnici Vojske Jugoslavije (VJ) ubili su albanske civile, izbjeglice s ratom zahvaćenog Kosova. Prvobitni prijavljeni broj žrtava bio je 23, ali je tokom sudskog postupka utvrđeno da je bilo 15 žrtava, uključujući žene i djecu. Počinioci tog zločina nikada nisu identifikovani. Prva optužnica podignuta je 2008. godine, a osam bivših pripadnika VJ optuženo je za nečovječno postupanje prema civilnom stanovništvu albanske nacionalnosti, u suprotnosti s međunarodnim pravom. Prvooptuženi u suđenju za Kaluđerski Laz, pukovnik Predrag Strugar, izjasnio se da nije kriv. Govoreći u Višem sudu, odlučno je odbio da odgovori na svako pitanje koja se odnosi na ono što smatra lažnom optužbom. Tvrdio je da je on prava žrtva politički motivisane klevete. Zatim, naglasio je da, tokom cijele svoje profesionalne karijere oficira, nikada nije izdavao naređenja za ubijanje civila ili zarobljenika. U decembru 2013. godine optuženi su oslobođeni optužbi za zločin nad civilnim stanovništvom. Žalbe su Apelacionom sudu podnijeli Tužilaštvo i pravni zastupnici žrtava. Godinu dana kasnije, Apelacioni sud je odbacio žalbe kao neosnovane, čime je potvrđena oslobađajuća presuda Višeg suda. Neefikasna istraga nije uspjela da obezbijedi dovoljno materijalnih dokaza o upotrebi vatrenog oružja na mjestu gdje su ubijeni civili, što je otkrilo ozbiljne nedostatke i manjkavosti u pravosudnom sistemu. Primjer za to je činjenica da Viši sud nije utvrdio da li je u Kaluđerskom Lazu uopšte počinjen zločin.
Potreba za ponovnim otvaranjem istrage i ispitivanjem potencijalne odgovornosti nadređenih oficira za učešće ili komandnu odgovornost ostaje prioritet. Nažalost, u slučaju Kaluđerskog Laza, nedostaje institucionalna komemoracija žrtava. Kako je, na svom obilježavanju tog ratnog zločina u aprilu 2021, navela Građanska alijansa (GA): „Građanska i evropska država koju težimo da izgradimo mora doživjeti adekvatno suočavanje sa prošlošću sa funkcionalnim pravosudnim organima koji će posvećeno i temeljno raditi na rasvetljavanju ne samo ovog već svih ostalih ratnih zločina na teritoriji Crne Gore, a žrtvama ovih zločina, kao i njihovim porodicama, obezbijediti status civilnih žrtava rata.“
Politika sjećanja u Crnoj Gori obilježena je zabrinjavajućim nedostatkom efikasnosti i posvećenosti, posebno evidentnim u slučajevima poput masakra u Kaluđerskom Lazu. Uprkos težini tog ratnog zločina, upadljiv je nedostatak političke volje i institucionalnog kapaciteta da mu se pruži odgovarajući ishod. Neuspeh u identifikaciji i kažnjavanju počinilaca pokazuje zabrinjavajuću nevoljnost da se država iskreno suoči s ratnom prošlošću. To selektivno pamćenje i zanemarivanje komemoracije ostavili su žrtve i njihove porodice bez pravde i priznanja koje zaslužuju. Nepostojanje sveobuhvatnih napora da se takvi zločini priznaju i pamte perpetuira ciklus nekažnjivosti i uskraćuje društvu priliku za kolektivno iscjeljenje. To što nema proaktivnog i koordiniranog pristupa uključivanju obrazovnog sadržaja o ratnim zločinima u nastavne programe i planove takođe doprinosi opadanju svijesti među mlađim generacijama. Posljedično, žrtve Kaluđerskog Laza i drugih zločina ostaju na marginama istorijskog pamćenja, što dodatno naglašava hitnu potrebu Crne Gore da revidira svoju politiku sjećanja i usvoji snažniji i inkluzivniji pristup koji podržava pravdu, pomirenje i vraćanje dostojanstva žrtvama i njihovim porodicama.
Hronološka analiza
Petnaest godina nakon što su počinjeni zločini u Kaluđerskom Lazu, Građanska alijansa (GA) održala je, u aprilu 2014. godine, konferenciju za medije ispred Vrhovnog tužilaštva, na kojoj su predstavili ono što su opisali kao „šokantne nalaze“. Prema njihovom istraživanju, 50% studenata prava sa državnog i dva privatna univerziteta nije bilo svjesno ratnih zločina koji su počinjeni u Crnoj Gori. Prema riječima predstavnikâ Građanske alijanse: „Takođe je bio površan odnos prema ovoj temi, optuživani su najniži u komandnom lancu a nije se postavljalo pitanje komandne odgovornosti.“ Naglasili su i da se „prvi korak u ozdravljenju društva mora napraviti kroz pravosudni sistem a mi ni poslije 20 godina to nismo uspjeli“. Zaključili su da „to znači da Crna Gora nije započela ozbiljan i odgovoran proces suočavanja sa ratnom prošlošću koji bi vodio rasvjetljavanju zločina, sankcionisanju odgovornih i vraćanju dostojanstva žrtvama i njihovim porodicama“. Građanska alijansa je pozvala Ministarstvo obrazovanja i Univerzitet da integrišu obrazovni sadržaj o ratnim zločinima u Crnoj Gori u program nastave, ističući zabrinjavajući pad svijesti studenata o tim zločinima.
Počev od aprila 2014. godine, i u narednim godinama, aktivistkinje ANIME – Centra za žensko i mirovno obrazovanje, posjetile su mjesta zločina koji su se dogodili u Crnoj Gori tokom ratova devedesetih. Na Dan nezavisnosti, odale su počast polaganjem cvijeća. Među ostalim mjestima, posjetile su Kaluđerski Laz da „odaju počast žrtvama i posebno uvažavaju dostojanstvo onih koji su bili žrtve devedesetih“, istovremeno pozivajući državne institucije da uspostave vladavinu prava za sve i preduzmu mjere kako bi osigurale tranzicionu pravdu, sigurnost i bezbjednost za sve stanovnike, te naglašavajući potrebu suočavanja sa prošlošću kako bi se spriječile buduće zloupotrebe i zločini. Izjavile su da su to učinile „da bi crnogorsku medijsku, političku i društvenu javnost podsjetile na zločine i ukazale na politike nekažnjivosti i izostanak tranzicione pravde kako bi se preduzeli koraci ka njenom izvršenju.“ Ipak, kako su ocijenile, ništa nije preduzeto. Takođe su zahtjevale od države da „na primjeren način, spomen-obilježjem, obilježi mjesta zločina kako bi savremenici i buduće generacije razvijale kulturu sjećanja“. Osim toga, 2015. godine objavljena je knjiga Hronika zločina (1991–2001) Rifata Rastodera, poslanika u Skupštini Republike Crne Gore. Tom knjigom obuhvaćeni su logor Morinj, ubistvo porodice Klapuh, deportacija izbjeglica, tortura stanovnika Bukovice, terorizam u Pljevljima, napad na kombi s radnicima, Štrpci, suđenje čelnicima i aktivistima SDA i Kaluđerski Laz.
U aprilu 2021. godine, Centar za građansko obrazovanje (CGO) odao je počast žrtvama tog zločina i pozvao novu vladajuću većinu da doprinese okončanju prakse neadekvatnog procesuiranja ratnih zločina i podstakne konstruktivno suočavanje s prošlošću. Saopštili su da je „zabrinjavajuće da je slučaj okončan bez utvrđivanja odgovornosti za strašna stradanja nevinog stanovništva koje je spas tražilo u Crnoj Gori a koja im je uputila poziv za dobrodošlicu. Nedopustivo je da se i danas manipuliše žrtvama, izbjeglicama, porodicama nestalih radi sticanja političkih poena, umjesto da se tim ljudima prizna status civilnih žrtava rata, da se donese sveobuhvatan i racionalan program raparacije, da se izgrađuje sjećanje i kroz spomenike na takve događaje, na čemu insistiraju i relevantne nevladine organizacije.“ Centar za građansko obrazovanje (CGO) apelovao je na Vladu da revnosno radi na rješavanju slučajeva ratnih zločina i uspostavljanju pravde za žrtve te i svake druge oružane akcije koja ja odnijela nevine živote i izazvala nestabilnost u regionu, umjesto da relativizuje neke od najstrašnijih zločina.
U aprilu 2021. godine, Stranka pravde i pomirenja (SPP) obilježila je zločin u Kaluđerskom Lazu saopštenjem za javnost. Povodom 18. aprila, dana kada je, 1999. godine, počinjen zločin u Kaluđerskom Lazu, pozvali su nadležne institucije Crne Gore da pokrenu proces rasvjetljavanja ratnih zločina iz ratova devedesetih i utvrđivanja komandne odgovornosti i učešća crnogorskih političkih i bezbjednosnih organa u tim zločinima. Saopštili su da Crna Gora nosi teret ratnih zločina:
„Niti su procesuirani svi odgovorni za ratne zločine, osim par najniže rangiranih, niti je utvrđena komandna odgovornost, iako je na različite načine Crna Gora direktno učestvovala u ratnim dejstvima u regionu. Brojne međunarodne organizacije i tijela godinama unazad upozoravaju zvaničnu Podgoricu da je nedostatak političke volje glavna prepreka suočavanja sa mračnom prošlošću. Evropska komisija, Komitet za ljudska prava UN, Amnesty International upozoravaju crnogorske državne organe na nesagledive štetne posljedice upravo zbog nekažnjavanja ratnih zločina.“
Dodali su da je apsurd tim veći s obzirom na to da je država Crna Gora isplatila odštetu od pet i po miliona eura žrtvama ratnih zločina, a da počinioci i njihovi nalogodavci još uvijek nisu procesuirani iako su, kako navode, počinioci i nalogodavci poznati, o čemu su nezavisni mediji godinama izvještavali.
„Ono što zabrinjava su zaborav i manipulacija kojim se pokušavaju zataškati zločini. Naravno, oni ne mogu zastarjeti i zločinci će sigurno biti privedeni pravdi, ali problem ostaje – suočavanje društva sa tom mračnom prošlošću. Držanjem fokusa na zločine iz susjednih država pokušavaju se prekriti pepelom oni počinjeni na crnogorskoj teritoriji, naređeni iz crnogorskih fotelja i izvedeni pod komandom crnogorskih institucija.“
Saopštili su i da je zajednička, civilizacijska obaveza svih činilaca u društvu da stalno ukazuju na neophodnost suočavanja s prošlošću i privođenja pravdi odgovornih – i počinilaca i nalogodavaca.
„To je način da se budućim generacijama ostavi čist prostor i jasna poruka i pouka – zločin i zločinci ne smiju ostati nekažnjeni, jer to je jedini put zatvaranja vrata stradanja na ovim prostorima. Jasna osuda i distanciranje od tih mračnih sila i ideja jedini je civilizacijski put Crne Gore. Sve ostalo je samo produžavanje i uljepšavanje krvavog kruga stradanja. Upravo su žrtve Dubrovnika i Sarajeva, Morinja i Bukovice, Štrpaca i Pljevalja, brutalno pobijene izbjeglice iz Bosne i sa Kosova krvavi krug stradanja koji pokušava da se relativizuje i sakrije.“
Spomenuli su i da smo svjedoci da relativizacija i prikrivanje ratnih zločina kao bumerang pogađa cijelo društvo, ostavljajući ga u mraku. To je, pored ljudskog i civilizacijskog poriva, dodatni motiv za Skupštinu i Vladu da stave tačku na mrak prošlosti i okrenu se suživotu u evropskoj budućnosti.
U aprilu 2022. godine, povodom 23. godišnjice ratnog zločina u Kaluđerskom Lazu, Bošnjačka stranka (BS) odala je počast žrtvama. U saopštenju za javnost, pozvali su sve političke aktere u Crnoj Gori da pruže punu političku podršku nadležnim državnim organima i da „pojačaju napore u cilju sprovođenja efikasne istrage u vezi sa ratnim zločinom u Kaluđerskom Lazu, da krivično gone, sude i kazne vinovnike ovog zločina“. Dodali su da
„Država Crna Gora mora u slučaju Kaluđerskog Laza, kao i u ostalim sličnim slučajevima, pokazati punu odgovornost i posvećenost, da kroz efikasnu istragu, procesuiranje ratnih zločina i borbu protiv prakse nekažnjivosti za ratne zločine pokaže da je spremna da kroz proces suočavanja sa prošlošću učini još jedan korak prema boljoj, pravednijoj i prosperitetnijoj budućnosti. Suočavanje sa prošlošću kroz krivično gonjenje i kažnjavanje počinilaca zločina i podizanje svijesti o neprihvatljivosti takvih nedjela predstavljaju ključne mehanizme za prevenciju novih zločina, kao preduslova za stvaranje prosperitetnog društva.“
U aprilu 2023. godine, Centar za građansko obrazovanje (CGO) naglasio je činjenicu da niko nije odgovarao za ubistva u Kaluđerskom Lazu. Pozvali su Specijalno državno tužilaštvo da adekvatno sprovede istragu i utvrdi sve činjenice tog zločina. Ukazali su na to da, iako su u Specijalnom državnom tužilaštvu napravljene određene promjene, stare loše prakse u pristupu ratnim zločinima i dalje opstaju, praćene nedostatkom spremnosti da se ti slučajevi valjano i temeljno obrade. Istakli su i da je valjano procesuiranje ratnih zločina jedna od ključnih obaveza iz pregovaračkog poglavlja 23 (Pravosuđe i temeljna prava), te da to takođe procjenjuje Evropska komisija u pristupnim pregovorima Crne Gore i EU. Naveli su da postoje i drugi obavezujući dokumenti, kao što je Memorandum o razumijevanju sa Međunarodnim rezidualnim mehanizmom za krivične sudove, o čijim rezultatima saradnje Specijalno državno tužilaštvo do danas nije obavijestilo javnost. Centar za građansko obrazovanje (CGO) uvažio je
„činjenicu da se pred crnogorskim tužilaštvom nalaze mnogi izazovi, ali pitanje neadekvatnog suočavanja sa ratnom prošlošću, koje kreće od utvrđivanja krivične odgovornosti, ne smije biti marginalizovano upravo radi stabilne budućnosti Crne Gore. Međutim, kako ratni zločini ne zastarijevaju, još uvijek postoji šansa da SDT pokaže odlučnost i da, kroz konkretne optužnice, krene u uspostavljanje pravde za žrtve ratnih zločina, ali i za crnogorsko društvo.“
U aprilu 2023. godine, Akcija za ljudska prava (HRA) pozvala je Specijalno državno tužilaštvo da postupi u skladu sa svojom strateškom obavezom i ponovo razmotri slučaj ubistava i ranjavanja izbjeglica i mještana u Kaluđerskom Lazu. Dodali su da, uslijed loše sprovedene istrage i nedostatka dokaza, do danas nije utvrđena odgovornost nijedne osobe za taj zločin, te da nije poznato šta je urađeno povodom krivične prijave koju je prije osam godina podnio advokat Velija Murić. Naveli su da „zbog loše sprovedene istrage u ovom predmetu, prema presudi Višeg suda u Bijelom Polju, tokom suđenja nije bilo moguće utvrditi ko je pucao na civile, pa su svi optuženi pripadnici Vojske SRJ zbog nedostatka dokaza oslobođeni 2014. godine. U ovom predmetu Viši sud u Bijelom Polju nije ni dao odgovor na pitanje da li je na području Kaluđerskog Laza počinjen ratni zločin. Time je umanjio mogućnost utvrđivanja odgovornosti nadređenih osoba neposrednim izvršiocima po osnovu komandne odgovornosti.“
Zaključak
Strašni događaji koji su se 1999. godine odigrali u Kaluđerskom Lazu, kod Rožaja, i dalje opsjedaju kolektivno pamćenje Crne Gore. Taj zločin, u kojem su izbjeglice albanske nacionalnosti sa Kosova nemilosrdno ubijene, predstavlja još jedno mračno poglavlje u istoriji Crne Gore, koje ostaje uglavnom zaboravljeno i neobrađeno od strane državnih institucija. Uprkos tome što je prošlo gotovo četvrt vijeka, zločin u Kaluđerskom Lazu ostaje neriješen, proganja savjest društva i otkriva uznemirujući nedostatak političke volje i institucionalnih kapaciteta za suočavanje s prošlošću i ostvarivanje pravde. Zabrinjavajuća stvarnost je da se sjećanje na Kaluđerski Laz održava samo među posvećenim aktivistima, civilnim sektorom i strankama nacionalnih manjina čiji su sunarodnici bili među žrtvama. Glas tih odlučnih pojedinaca održava sjećanje na taj zločin živim, zalažući se za pravdu i tražeći da se žrtvama dolično oda počast. Međutim, širi politički pejzaž Crne Gore, čini se, obilježen je uznemirujućom politikom sjećanja koja omogućava da se takvi gnusni zločini zaborave a da se ne utvrdi odgovornost za njih.
Nedostatak političke volje u suočavanju s prošlošću odraz je stavova u društvu prema sjećanju i priznavanju ratnih zločina. Neadekvatan odnos prema zločinu u Kaluđerskom Lazu simptom je šire nevoljnosti u ozbiljnom suočavanju sa skorijom prošlošću Crne Gore. To selektivno pamćenje, koje nastoji da previdi neugodne i bolne aspekte prošlosti, ne samo što održava nekažnjivost već i podriva proces ozdravljenja i pomirenja u društvu. Promjene u raspodjeli vlasti, obilježene zamjenama mjesta u posljednjih trideset godina, nisu se pretočile u istinsko opredjeljenje da se postigne pravda za žrtve Kaluđerskog Laza i drugih ratnih zločina. Politički predvodnici nisu uspjeli da pokažu političku volju potrebnu za sprovođenje temeljitih istraga, kažnjavanje počinilaca i uspostavljanje komandne odgovornosti za ta krivična djela. Posljedično, porodicama žrtava i preživjelima i dalje se uskraćuju puna istina i utjeha koja dolazi sa sviješću da je pravda zadovoljena.
Manjak institucionalnih kapaciteta za bavljenje masakrom u Kaluđerskom Lazu dodatno komplikuje problem. Uprkos naporima posvećenih aktivista i nevladinih organizacija, pravosudni sistem je pokazao ozbiljne nedostatke i manjkavosti, što je dovelo do neefikasnih istraga i oslobađajućih presuda. Nedostatnosti u procesu istrage doprinijele su tome da se počinioci ne identifikuju i ne procesuiraju, što je žrtve i njihove porodice lišilo pravde. Osim toga, odsustvo sveobuhvatne politike sjećanja samo produbljuje rane ratnih zločina. Nemogućnost da se valjano sjećamo i odajemo počast žrtvama podriva proces oporavka i pomirenja. Propuštajući da uspostavi institucionalne mehanizme sjećanja i priznavanja prošlosti, Crna Gora rizikuje da perpetuira ciklus nasilja i patnje, što otežava njen napredak.
Posljedice masakra u Kaluđerskom Lazu ističu hitnu potrebu da se Crna Gora suoči sa svojom ratnom prošlošću i uspostavi politiku sjećanja koja podstiče odgovornost, empatiju i iscjeljenje. Da bi to postigla, država mora pokazati nepokolebljivu političku volju za iskreno rasvjetljavanje ratnih zločina. To podrazumijeva da pravosuđe raspolaže potrebnim resursima, nezavisnošću i stručnošću za sprovođenje temeljitih istraga i krivičnog gonjenja. Štaviše, mora postojati aktivan napor da se edukativni sadržaj o ratnim zločinima integriše u program nastave kako bi se među mlađim generacijama podigla svijest i usadila kultura sjećanja koja odbacuje nasilje i netrpeljivost. Opremajući buduće lidere i građane razumijevanjem prošlosti, Crna Gora može izgraditi saosjećajnije i pravednije društvo koje cijeni ljudska prava i ljudsko dostojanstvo.
Država bi takođe trebalo da sarađuje sa organizacijama civilnog društva kako bi uspostavila memorijalna mjesta i spomen-obilježja koja odaju počast žrtvama Kaluđerskog Laza i drugih ratnih zločina. Takvi spomenici služe kao moćan podsjetnik na prošlost i pomažu u stvaranju osjećanja zajedničke istorije, koja prevazilazi etničke i političke podjele. Konačno, suočavanje s prošlošću nije čin istrajavanja u žalosti, već presudan korak ka ozdravljenju i jedinstvu. Priznavanje zločina u Kaluđerskom Lazu i drugdje u Crnoj Gori potvrda je opredijeljenosti za ljudska prava, pravdu i pomirenje. Samo takvim, iskrenim i hrabrim preispitivanjem Crna Gora može težiti budućnosti oslobođenoj tereta prošlosti.
Opšti zaključak
Politika sjećanja u Crnoj Gori predstavlja složenu i višeslojnu mrežu istorijskog revizionizma, političkih interesa i kolektivne krivice. Ovo završno poglavlje nudi sveobuhvatnu analizu pet studija slučaja povezanih s ratnim zločinima tokom ratova u Jugoslaviji devedesetih godina, koje su bile u fokusu naše pažnje. One pružaju dragocjene uvide u dinamiku koja oblikuje sjećanje na ratne zločine u Crnoj Gori, kao i nijansirano razumijevanje načina na koje se Crna Gora tokom godina suočavala s priznavanjem i obilježavanjem tih zločina. Ova analiza otkriva i nedostatke i napretke u pristupu priznavanju zločina, odgovornosti i uspostavljanju kolektivnog sjećanja.
U svakom od pet analiziranih slučajeva može se uočiti posebna tema u vezi s politikom sjećanja. Opsada Dubrovnika ilustruje postojanje dvostrukog narativa u crnogorskoj politici sjećanja. Dok su nevladine organizacije zagovarale utvrđivanje istine i odgovornosti, zvanični stav države, posebno tokom vlasti DPS-a, oscilirao je između izraza pokajanja i izbjegavanja pune odgovornosti. Ta dvojnost je stvorila napetost u kolektivnom sjećanju i perpetuirala narativ o nevinosti, štiteći političare od odgovornosti. Kontrola režima DPS-a nad državnim medijima i obrazovnim politikama dodatno je produbila taj jaz širenjem propagande i uskraćivanjem informacija, što je dovelo do iskrivljenog razumijevanja istorijskih događaja i oslobađanja političara odgovornosti. Slično tome, slučaj logora Morinj ističe izazove s kojima se postkonfliktna društva suočavaju prilikom priznavanja zločina. Zakasnjelost Crne Gore u priznavanju i neadekvatan odgovor otkrivaju da je prioritet – izgradnja države i društva na istini i pomirenju. Geopolitičke okolnosti, posebno diplomatski odnosi sa susjednim zemljama, na primjer s Hrvatskom, znatno utiču na oblikovanje politike sjećanja, što dovodi do oklijevanja države da se u potpunosti suoči sa svojim učešćem u ratu. Još jednom, civilno društvo se pokazalo kao pokretačka snaga u zagovaranju pravde, istine i odavanja počasti, te u suprotstavljanju kulturi ćutanja koju je perpetuirala vlast.
Bukovica je primjer za to kako se političke elite upuštaju u selektivnu amneziju kada se suočavaju sa učešćem države u ratnim zločinima. To što ne postoje zvanične komemoracije niti institucionalna odgovornost odražava sračunatu odluku da se politička dobit postavi iznad priznavanja istorijskih nepravdi. Neodavanje počasti dodatno marginalizuje žrtve, obnavljajući osjećanje nepravde i ometajući kolektivni oporavak. Slično tome, masakr u Kaluđerskom Lazu osvjetljava neefikasnu istragu i nedostatak političke volje za suočavanje sa zločinima iz prošlosti. Neutvrđivanje identiteta i odgovornosti počinilaca perpetuira kulturu nekažnjivosti, ometajući iskrene napore u suočavanju s prošlošću. Odsustvo institucionalnog obilježavanja uskraćuje žrtvama i njihovim porodicama priznanje koje zaslužuju i sprečava nastanak kolektivnog sjećanja koje promoviše pomirenje. U oba slučaja, nevladine organizacije bile su ključne u suočavanju s tom selektivnom amnezijom, zagovarajući pravdu i obrazujući buduće generacije o užasima rata.
Konačno, slučaj deportacije bosanskohercegovačkih izbjeglica ističe složenost crnogorskog (željenog) savremenog identiteta i njegov uticaj na region. Nepotpuno priznavanje i neispunjena obećanja odražavaju oklijevanje države da se u potpunosti suoči sa zločinima, potencijalno zbog političke osjetljivosti. Neutvrđivanje odgovornosti za ratne zločine doprinosi kulturi nekažnjivosti i ometa uspostavljanje istinitog istorijskog narativa, te je neophodan odlučniji i transparentniji pristup istraživanju zločina, uz konkretne akcije vlade. Povrh toga, to što je ESLJP odbacio tužbu izaziva zabrinutost u vezi sa sveobuhvatnim pristupom Crne Gore rješavanju zločina iz prošlosti.
Naposljetku, u ovim studijama slučaja mogu se uočiti četiri ključne teme:
Selektivna amnezija i politički interesi: Upadljiva manjkavost u politici sjećanja u Crnoj Gori jeste praksa selektivne amnezije, posebno od strane političkih elita koje teže tome da političke interese pretpostave suočavanju sa istorijskim nepravdama. Politički razlozi često utiču na stepen priznavanja ratnih zločina, što dovodi do oklijevanja da se u potpunosti adresira učešće države u ratnim zločinima. Taj pristup perpetuira kulturu nekažnjivosti i ometa nastojanja da se ostvare pravda i iskreno pomirenje.
Neadekvatan pravosudni odgovor: Neutvrđivanje smislene odgovornosti za ratne zločine je još jedan krupan nedostatak u politici sjećanja u Crnoj Gori. Neefikasne istrage i oslobađanje počinilaca ne samo što održavaju kulturu nekažnjivosti već i podrivaju napore da se ustanovi istinit istorijski narativ. To što počinioci i nalogodavci ratnih zločina nisu adekvatno gonjeni i osuđeni uskraćuje doživljaj zadovoljene pravde za žrtve i ometa proces iscjeljenja.
Odsustvo institucionalnog sjećanja: To što državne institucije ne organizuju komemoracije žrtvama ratnih zločina ozbiljna je slabost u pristupu Crne Gore sjećanju. Izostanak zvaničnog priznanja perpetuira doživljaj marginalizacije žrtava i njihovih porodica, narušavajući oporavak društva. Takođe sprečava nastanak kohezivnog i empatičnog kolektivnog sjećanja koje bi moglo ujediniti i osnažiti društvo u cjelosti.
Kontrola države nad narativima i medijska manipulacija: Tridesetogodišnja kontrola DPS-a nad narativima, posredstvom cenzure u medijima i manipulacije istorijskim činjenicama, dodatno podriva politiku sjećanja u Crnoj Gori. Širenje iskrivljenih istorijskih narativa zamagljuje ulogu države u sukobu, stvarajući distorzirano razumijevanje istorijskih događaja i sprečavajući istinsku odgovornost. Takva manipulacija potkopava napore da se ustanovi iskren i transparentan istorijski iskaz.
S druge strane, postoje dva pozitivna aspekta u vezi s politikom sjećanja u Crnoj Gori. Prvo, uprkos navedenim manjkavostima, organizacije civilnog društva pokazale su se pokretačka snaga u zagovaranju pravde, istine i odavanja počasti. Neke nevladine organizacije uporno se suprotstavljaju kulturi ćutanja i zahtijevaju odgovornost za ratne zločine. Njihova istrajnost i rad na zagovaranju ukazali su na potrebu za sveobuhvatnijim i transparentnijim pristupom suočavanju s prošlošću. Drugo, u godinama pošto je DPS izgubio vlast, došlo je do pozitivnih iskoraka u učešću države, što je pokazalo prisustvo visokih zvaničnika na komemorativnim skupovima, uz službena izvinjenja za zločine. To je signal da se sve više priznaje potreba za prepoznavanjem istorijskih nepravdi i suočavanjem s ratnom prošlošću. Iako je za iskrenost potrebno da se s riječi pređe na djela, ti iskoraci ukazuju na moguću promjenu u pristupu države sjećanju.
Odabrane studije slučaja demonstriraju složenost i izazove postkonfliktnih društava u suočavanju s prošlošću i priznavanju zločina. Dvostruki narativi, državno kontrolisani narativi, odloženo priznavanje, neadekvatni odgovori i selektivna amnezija odražavaju kompleksnu mrežu činilaca koji oblikuju kolektivno sjećanje. Nevladine organizacije i aktivisti uporno se protive kulturi ćutanja na kojoj istrajava država, tražeći odgovornost i transparentnost. Međutim, nedostatak političke volje i institucionalne prepreke ometaju napredak ka iskrenom pomirenju i istorijskom priznavanju. Da bi se krenulo naprijed, Crna Gora mora staviti na prvo mjesto istinu, odgovornost i istinsko pomirenje. Prigrliti kulturu sjećanja koja promoviše iskrenost, empatiju i odgovornost presudno je za nastanak ujedinjenog i otpornog društva koje uči iz svoje istorije umjesto da je ponavlja. Baveći se složenošću istorijskog sjećanja, Crna Gora može težiti budućnosti oslobođenoj tereta prošlosti i izgraditi pravednije, odgovornije i saosjećajnije društvo.
(Fond za humanitarno pravo, uredila Nataša Kandić)
(Oprema redakcijska/portalforum.rs – D. B.)
SUTRA – DECENIJA SEĆANJA U SEVERNOJ MAKEDONIJI