Franjevački teolog, nekadašnji gvardijan Samostana na Bistriku, napisao je čitav niz bitnih knjiga, a saradniku Dana i autoru emisije O kanala U kontru čini se da je jako bitno da u sadašnjem kontekstu Bosne i Hercegovine, jednog dosta nervoznog društva i odnosa, poruke tih knjiga i dođu do što šire javnosti. Za Dane smo iz veoma zanimljivog razgovora koji se može pogledati na YouTube kanalu O kanala, izdvojili dijelove koji se odnose na pomirenje, odnos bosanskih i hercegovačkih franjevaca, te odnos Hrvata prema BiH
Razgovarao: Dragan Markovina
MARKOVINA: Imam dojam da javnosti više nisu spremne čuti ništa, da su toliko zadane da možete biti prisutni u javnosti, možete reći, napisati, puno je portala, putem društvenih mreža to dođe manje-više do šireg kruga ljudi, ali kao da se odbija od zid. Ako se neko s tobom a priori ne slaže ili ga iz nekog razloga nerviraš ili ne dijeliš stav određene grupe ljudi, ne dopire ni do koga.
ŠARČEVIĆ: Mislim da smo sada ušli u jednu opću oznaku našega globalnog društva. To je kod nas samo pojačano ovim troetničkom razdiobom da smo mi u biti tri društva. Odnosno, tome se ide: tri naroda, tri društva, tri medijske scene. Ali, kad gledamo i sa ovim modernim tehnologijama sa internetom, mi smo ušli u razdoblje globalnog indiferentizma jedni prema drugima. Nama je nezgodno gledati ljude u oči, mi sada gledamo radije ekrane, a kamoli slušati. To je jako zahtjevno, to je uvijek bilo zahtjevno. Mislim da nama suvremene tehnologije i suvremeni političari nude gotova rješenja i tu gledam presudnu ulogu triju sfera, ne znam koja je kada važnija. To je crkveno-religijska jer tu se uči slušati na dobar način Božju riječ, nešto što je, kako bih kazao, neosvojivo, što je transcedentno, što ne može čovjek zgrabiti odjednom. To su škola, gdje se uči također jednoj drugoj vrsti transcedencije, osobito kroz književnost. Što se ono kaže šta je pisac htio reći, to je jako bitno i da ne svedemo sada na nekakve svoje kako nama odgovara. I mediji. Nama nedostaju interpretirajući mediji. Znači, edukativno-interpretirajući mediji govore ovako: kažu za vas da ste vi to i to. Šta to znači? Ako je uzeo vlast nad medijem, onda on mora ne producirati samoga sebe, nego po nekakvim kriterijima moralnosti, pa ako je i vjerski, onda po kriterijima vjere govoriti, bez prozelitizma, nego stvarati ljude da budu slobodni da se odluče.
Dakle, mislim da ste dobro primijetili da je nama pitanje slušanja. Ja se uvijek sjetim sjajne rečenice Časlava Miloša prepuno je poluotvorenih usta koja se nikada nisu izrekla. To je sjajno, to se može mjeriti od obitelji pa nadalje. Pa ko se to od ljudi izrekao, ko je to izrekao određenu vrstu patnje negdje, kad je sve građeno da te ušutka? Mislim da nije naša manjkavost. Evo, ja bih se sada pozvao na razdoblje socijalizma. Bolje da je prošao zbog neslobode, recimo, religijske, ali se u obrazovnom smislu ipak njegovala određena vrsta mišljenja, određena vrsta slobode govora. Ne uvijek, neću reći, ali kad mi to sada gledamo, sada bi došla kao velika sloboda. Sad mi imamo unutarnje prisile. I, ako mogu još ovo, Dragane, baš zato što je previše toga što nama nedostaje, mogli bismo kazati, to su i drugi autori govorili, možda neće u našim društvima ubiti Proroka, neće, ali njegovu će riječ utopiti u kakofoniju, u Babilon bezbrojnih glasova, u kontekst medija gdje može i ovo i ono. Ne može. Ne može našim medijima. Jer, šta su mediji ovdje? Kad su se počeli kvarti, da sada ne imenujem koji? Kad oni kažu e, trebamo čuti i drugi glas, onda je voditeljima drago da naprave ring u emisiji. Pa šta će ring? Da dođu da suoče dva suprotna mišljenja. Čekaj, nije to dobro za javnost. Kako odgaja djecu? Valjda vrednote nudi? Ne, on cvate kad su se oni “potukli” u studiju. E, od onda kad su počeli, kad je kazano da na jednaku razinu ide nemoralni ili čak bolje kazano amoralni stav. Jer, u religijskim institucijama postoje amoralni ljudi, ovo ozbiljno govorim, koji uopće nisu osjetljivi za moralno. Moli se Bogu, što kažu u Hercegovini, k’o 100 đavli, ali amoralan je uopće za odnos prema vrednotama. Ako to ima jednaku vrijednost sa moralnim ljudima, to društvo mora padati.
MARKOVINA: Napisali ste knjigu o pamćenju i opraštanju. To je, mislim, najbitnija tema, iako bih volio da je ostavljena iza nas. Čini mi se, evo, mogu iz osobnoga iskustva reći, da je ideja suočavanja s prošlošću ovih društava, ovih ljudi, zapravo poražena nakon 30 godina, da manje-više dobar dio javnosti zna, možda ne zna u detalje, ali u nekim općim crtama, šta se ovdje događalo i ko je kome šta radio, u kojim količinama, s kojom idejom, i da to ljude ili nije briga ili odobravaju ili ne žele priznati da odobravaju pa se prave da ne znaju. Ali, u svakom slučaju, čak i da su potpuno indiferentni, što jako mali broj ljudi jeste, ipak svako ima neku traumu ovako ili onako, zašto je to i dalje politička tema? Dakle, zašto nije moguće staviti ta duboka ljudska pitanja opraštanja, pamćenja u neku intimnu sferu, izmaknuti ih iz strasti javnog prostora i posvetiti se racionalnom razgovoru oko zajedničke zemlje, što ćemo raditi u budućnosti. Nekako kao da se eksploatiraju užasi, traume i žrtve ljudi. Ali to traje 30 godina. Još je bilo razumljivo možda nekoliko godina nakon rata, ali imam dojam da je to sad intenzivnije nego što je bilo kad je rat neposredno stao.
ŠARČEVIĆ: Mislim da je to općeljudska tema, jako bitna, radikalno bitna. Nije to samo što se tiče ovoga rata. Oba smo svjedoci i obiteljski i različiti makar dolazili nas dva iz različitih kutova, koliko je Drugi svjetski rat ostavio neriješenih pitanja unutar, recimo, hrvatskoga naroda, te pitanje Jasenovca, Bleiburga i svega. To govorim namjerno, zbog toga što je to doista, ovo što Vi kažete, političko operiranje nečim što je tako delikatno i traumatično, zahtijeva opet određenu vrstu iznimne delikatnosti. Ja bi kazao ovako: nisu ni partizani, komunisti odmah iza rata slavili sve svoje pobjede. I odjednom se počelo namnožavati. Pa zašto je Vicko Krstulović pobjegao iz Beograda? Odjednom je vidio da niču neki prvoborci, neki ljudi sa limenim prsima, sve je to od nagrada. Slično je to i ovdje. To je jedna od stvari, jer je to politički profitabilno, jer to je ta amoralna razina, neki se ljudi bogate na patnji drugih. Ja bih krenuo baš od ovoga najdelikatnijeg: svi ljudi koji su doživjeli stvarne muke, ne pričaju puno o tome. To je jezivo! Ko je razgovarao, recimo, s majkama u Srebrenici ili nekim majkama iz drugih područja ili ko je pratio, recimo, ispovijesti jasenovačkih žrtava koje su ostale, onda ti ljudi često uopće ne govore o mučiteljima, nego govore šta je čovjek, da li su oni toga dana mogli nešto učiniti da spase tog svog bližnjeg. Ne svi, ali mislim da tu ima nešto. Imamo mi dobrih književnih djela koja su to tematizirala naših i sada živućih autora, mislim da je Bosna i Hercegovina prepuna jako dobrih tih tekstova i zato je dobro to čitati da bismo mogli naći ključ kako se suočiti sa tim.
Mislim da religijske zajednice nisu, a to je primarna zadaća jer monoteistički pogled ili vjera u Boga jest u Boga koji je milosrdan i milostiv, koji prašta. Uzmite kod muslimana kad je dženaza, imam na kraju pita halalite li tri puta. To može biti smiješno, ali to je jako bitno. Znači, nema ni njemu ni nama opstanka bez opraštanja. To su tako radikalne stvari. Naravno da mi, kako smo licemjeri, munafici, preko toga svega brzo prelazimo. Dakle, ja bih ovako kazao, da sumiram, to je tema koja je krucijalna za ovo društvo. Smatram, recimo, na modelu Srebrenice, to je ključ ove zemlje, jedan od ključeva budućnosti ove zemlje, ma ne u smislu kao pitanje praštanja, kao pitanja, recimo uvjetno, srpskog suočavanja s vlastitom prošlošću i Bošnjacima kako nositi tu patnju. Jer i Srebrenici uzimaju tapiju neki na Srebrenicu. Ja sam govorio sa nekim prijateljima, pa ne možeš ti sad govoriti jedino je tako Srebrenica, to je mnogo šire, ne da se kaže može svakako, ne, ne, ne, tu je počinjen genocid ne samo što je presuđen, ma mislim sad sam ja čekao da neko nešto presudi, ali isto tako evo postoji vlast nad praštanjem.
Nisam namjerno u svome naslovu na knjizi, da sebe ne reklamiram, stavio pomirenje jer je to u prostoru transcendentnoga, Boga. Zašto? Pa zato što iz čovjeka kad mu se, evo, u osobnom životu čini da je oprostio nekome, odjednom izbiju otrov, gorčina. Sam sebi kaže pa rekao sam, nije, nije bijes… E, to je trajan proces. Ja sam se tu malo držao, recimo, nekih autora koji govore da je nemoguće oprostiti i nema toga koji može uzeti vlasništvo nad žrtvom da bi on u ime žrtve opraštao i, recimo, Derride koji sjajno govori, gotovo rekao bih kršćanski, vjernički, da se oprašta samo ono što je neoprostivo, što je neokajivo, jer to jedino ima smisla. Ja sam sklon tome, uvažavajući ovo ko će to u ime jasenovačkih, škabrinjskih, vukovarskih, srebrenički žrtava oprostiti? Jer to nije, to samo ljudi misle, zato ste vi to dobro rekli, da dođu naši političari i onda mašu time. S time se ne smije mahati, to je u nebo vapijući grijeh ako govorim iz neke biblijske perspektive. I ovo što Derrida govori, to je taj izazov. Jer stvarno jeste tako. Pa oprašta se stvarno neoprostivo, inače, to je neka trgovina, to je nekakav… Kao što se istinski daruje nešto do čega ti je jako stalo, ne nešto onako, to onda nije dar. Ne bih želio kazati da je u praksi jako teško to ostvariti, ali, želim naglasiti, s pravom ste kazali da je to znak kako budemo išli dalje u budućnost, naše će se traume kako starimo, sve dublje zavlačiti u nas i sve ćemo biti nervozniji, sve lošiji ljudi u tome smislu.
MARKOVINA: Kakav je odnos franjevaca Bosne srebrene i Hercegovačke provincije?
ŠARČEVIĆ: Temeljna razlika je u političkomu razumijevanju. Ja njih nazivam u nekom smislu svojom braćom, mi smo u istome narodu. Politika je tu predominantna i rekao sam to. Hercegovačka zajednica nije, po mom mišljenju, ni od vrha pa ni do dna raščistila sa nacionalističkom poviješću. Navešću primjer, to se meni uvijek prigovara. Partizani su koncem rata, još rat nije završio, ubili neke hercegovačke franjevce na pravdi Boga i to su stvarno mučenici, tu nemam dvojbi. Ali, hercegovačka zajednica ne pravi distinkcije između onih koji su sudjelovali u zločinačkom ustaškom režimu. Recimo, navešću jednoga, Glavaša mlađega, koji je bio u Budakovom uredu mimo zabrane koja je od generala došla da se franjevci ne uključuju u ustaški režim. Ja to ne govorim zbog toga da obezvrijedim svoju braću Hercegovce, nego da se kaže pa to vam je zato što obezvrjeđujete čiste žrtve mučenike. To navodim kao primjer. Među njima ima jako puno dobrih. Jako puno…, ima dobrih ljudi koji ne vole o politici jer su sami zatrovani. Ja tu zajednicu znam, ne bih želio o njima pričati, ali mislim da je ovo bitno za nas, dakle, i zbog našeg zajedničkog života i naše zajedničke upućenosti. Mi smo u istoj zemlji, recimo isto tako, a njihovi se studenti školuju u Zagrebu. Nemam ništa protiv, oni imaju pravo na to, ali bi bilo bolje iz nacionalnih razloga da se školuju negdje u Bosni i Hercegovini. Iz nacionalnih razloga ne samo. To su stalno jedna regresije i defanziva. O tome bi se dalo mnogo pričati. Naš odnos, isto, prema Bošnjacima, je l’ muslimanima, to duga povijest od Alije Rizvanbegovića pa ovamo, to je jako složeno pitanje. Ja bih rekao ovako: izvanjski se to kao poštuje, ali kao i svi ljudi, svatko misli na svoju zajednicu najviše. U tom slučaju mi smo zajednica koja je doživjela baš povijesnu katastrofu, kataklizmu i zajedno sa čitavom Katoličkom crkvom u BiH, s našim katolicima, mi smo devastirani. I kontakata ima, nema tu ja mislim nekakve negdje mržnje, ali ima puno prešućenoga, puno negovora, puno formalnog i nema tu nekih velikih iskrenih kontakata.
MARKOVINA: Bili se gvardijan na Bistriku, tamo Vam je matični samostan, ako se ne varam, sad ste spomenuli školovanje hercegovačkih fratara mahom u Zagrebu. Da li Hrvati iz čitave Bosne i Hercegovine, čak i iz Sarajeva danas, smatraju da je Sarajevo njihov glavni grad?
ŠARČEVIĆ: Vrlo malo ljudi, vrlo malo. Čak i oni koji su nekada iza rata više to smatrali, sada imaju nekakvu stalnu sumnju sve više. Naravno, tome doprinosi ne samo bošnjačka politika nego mentalitet većine, gdje ona, što je teolog Schreiter govorio, drugoga vaporizira, on nestaje ili ga se jednostavno hegemonizira kao šta, odakle ti, kako je tebi sada loše, kako ti to… To je i na drugim područjima, to je jednostavno reakcija velikih, većine. Mislim da je to učinila, naravno, i hrvatska politika, to se zaboravlja. Ja sam nešto malo o tome i govorio. Sarajevo je do te mjere hrvatski grad da je imalo, to je paradoks, to Vi znate bolje od mene, jedno od glavnih sjedišta Francetićeve legije, je li tako. Na Alifakovcu su imali svoje sjedište. To je hrvatska povijest Sarajeva. Ali hrvatska povijest u Sarajevu, što je nemoguće Sarajlijama i vlastima sarajevskim objasniti, jeste i da bi oni trebali podignuti spomenik Matiji Divkoviću, piscu prve knjige na bosančici, koju mi imamo na narodnom jeziku. On ima ulicu, to je lijepo, ali to nije zahvala fratrima, to je za identitet. Evo, mi se ovih dana svađamo oko Tvrtka… Recimo, gdje je bio Latinluk, gdje su Andrićevi živjeli? To se jednostavno isključuje. To je jedan od problema.
Hrvatsko pitanje je odavno jedan mit, a Hrvatska do Drine zamijenjena je mitom Herceg-Bosne. To su sve granice koje samo istjeruju ljude odavde i nikako da se spustim u realnost. Da ne govorimo, recimo, o ulozi same Hrvatske ili ljudi koji su odavde otišli, pa imaju kompleks kao kad neko ima možda malo ružnu ženu, onda je ne smije pokazati pred drugima, a voli je neizmjerno jer zna da je jako dobra. E, tako i odnos Hrvata koji su otišli odavde, oni ne smiju govoriti o svojoj zemlji, oni se stide svoje zemlje. Ono k’o što je Petar zanijekao Isusa. Srbi su još gori u tome smislu, to što radi Dodik i ostali, sad moram prvi put imenovati nekog političara. Ovo je bio također srpski grad, neki računaju do 150, a neki eto 100 hiljada Srba i to nije od jučer, preko toga se tako ide, ono ništa. Naravno da je i pokvarenoj bošnjačkoj politici jako stalo pa onda je sve naše, šta će nam ti, ne trebaju nam. Evo, to je tako sad. Kako će ići u budućnosti? Pa ide ovako: najviše turista koji dolaze, ovdje sam pa hodam, iz Hrvatske je. Hrvati će zavoljeti Bosnu kad ne bude više Hrvata u Bosni. To je tako..
Izvor: BH DANI
