Dragan Markovina
Malo kad se kao u posljednjih dvadesetak godina svijet tako brzo promijenio, u tehnološkom, društvenom, ideološkom i svakom drugom smislu. Promjena je bila tolika da je generacija rođena na pragu osamdesetih, kojoj i sam pripadam, posljednja koja još uvijek pamti analogni svijet i koja zna što su to štampani mediji, audiokasete, videorekorderi, razvijanje fotografija, kako izgleda život bez mobitela, a kamo li bez društvenih mreža i kako na kraju s druge strane izgleda ideja Europe bez granica i željnog iščekivanja migranata s balkanskih prostora u zapadnoeuropskim zemljama, te ništa manje bitno, kako izgleda svijet nogometa bez Lige prvaka i s maksimalno dva strana igrača u momčadi. Međutim i ta generacija je pojavu digitalnog svijeta dočekala dovoljno mlada da joj on danas predstavlja jedinu stvarnost, dok se svega navedenog sjeća kao nekog predživota, koji se, da raskid s tim svijetom bude još potpuniji, u našem jugoslavenskom iskustvu, uglavnom odvijao prije velikog loma, odnosno ratova za jugoslavensko nasljeđe.
Upravo zahvaljujući tim ratovima, mi smo istovremeno upoznavali novi tehnološki svijet i Europu bez granica, ali smo također i prvi iskusili svijet krajnje desnice, logora i ratova i novih crtanja granica koji se upravo iznova stvara.
Zlatan Ibrahimović, nogometni genijalac i čovjek koji je po svemu bio drukčiji od svijeta kojem je profesionalno pripadao i koji ga je izvukao od namijenjene mu sudbine, a koji se jučer u Milanu oprostio od aktivnog igranja nogometa, učinivši to puno kasnije od skoro svih svojih generacijskih drugova rođenih na pragu tih istih osamdesetih, upoznao je i lice i naličje jednako starog, koliko i novog svijeta. I to ga je, želio on u tome aktivno sudjelovati ili ne, činilo i čini herojem generacija koje su sanjale i sanjaju bolji svijet koji im je uskraćen.
Takav igrač, čovjek i simbol se više ni u kom slučaju ne može ponoviti, jednako zbog talenta, i porijekla, koliko zbog posve drugačijeg društvenog i političkog konteksta. Jer ako je netko ponio epohu u kojoj je rođen i u kojoj je napravio prve korake i proveo formativne godine, na leđima, da bi je prenio u vrli novi svijet, bivajući simbolom starog, a istovremeno suštinska zvijezda novog, to je bio on.
Ono što je u početku moglo izgledati kao tipična emigrantska priča, na koncu jeste završilo kao bajka na rubu suza u kojima su se miješale i tuga zbog odlaska i ponos zbog postignutog i svijest o emocijama miliona ljudi, ali i stvarna svijest o kraju jedne epohe.
Jer ponajprije, Ibrahimović je, bez obzira na rođenje i odrastanje u Malmeu, dijete socijalističke Jugoslavije, u kojoj je bilo normalno da ljudi iz različitih jugoslavenskih naroda zasnivaju obitelji. Od momenta u kojem su gradom porijekla očeve mu familije, u zločinačkom pohodu prokrstarili arkanovci praksa normalnih i bračnih odnosa među ovdašnjim narodima jeste preživjela, ali je puno više eksces, nego pravilo. Druga stvar po kojoj je dijete te zemlje jeste činjenica da su njezini građani bili dobro došli kao strani radnici u zapadnoeuropske zemlje.
Što nam pravi most prema trećoj bitnoj činjenici, a ta je da je on ujedno i dijete jednog optimističnog vremena uspona i najsnažnijeg momenta europske socijaldemokracije i optimističnog kapitalizma druge polovice 20. stoljeća, u kojoj se samo nebo činila kao granica progresu, u kojoj je svijet izgledao kao samorazumljiv i bez ikakve stvarne alternative ili izazova, čak i baš zbog Hladnog rata i Istočnog bloka s druge strane, i u kojem nije postojala sumnja u integraciju emigranata, niti u sposobnost društva da se nosi s novim građanima.
Svega navedenog više nema. Ni Jugoslavije, ni socijaldemokracije kakvom smo je poznavali, ni društvenog optimizma zapadnih Europljana, niti kapitalizma prije globalizacije, a niti ideje o sposobnosti društva da prihvati i asimilira ekonomske emigrante. Kompletan taj svijet, zajedno s idejom koja ga je pogonila, jednostavno je pregažen, a novi se još uvijek nije konstituirao. Makar da mu je ovakav globalizirani nogomet ogromnih klasnih razlika i nezamislivih prihoda, kojem je jedini pravi izlog Liga prvaka najvjerniji reprezentant.
I baš je na tom polju dijete ovdašnjih emigranata u Švedskoj igralo jednu od najbitnijih uloga, ispisujući bajku koja je mogla poslužiti kao piar primjer nekad, ali teško može i ubuduće.
O Ibrinom uspjehu i njegovom putu prema gore ispisano je na tisuće tekstova. Uostalom i sam je objavio autobiografiju s podosta detalja iz čitave priče. I u svemu tome bilo je vidljivo koliku je imao želju za uspjehom i prevazilaženjem svijeta koji mu je bio zadan, bila je također vidljiva i svijest o vlastitom porijeklu, zajedno s kulturološkim utjecajima jugoslavenske pop-kulture, oličenima u uvođenju Nade Topčagić u soundtrack San Rema, ali i svijest o pripadnosti zemlji u kojoj se rodio i koja mu je takav uspon i omogućila. Zato je na kraju i izabrao igranje za Švedsku, a ne za Bosnu i Hercegovinu ili Hrvatsku, u čemu ima neusporedivo više romantike, nego da je izabrao neku od te dvije zemlje. Posljednje dvije stvari koje su iz Zlatanove karijere bile vidljive su stalni nomadizam i uspjeh gdje god da je igrao. Jer promijeniti toliko klubova i liga i u svakoj od njih osvajati titule, igrati čak i za gradske rivale bez kompleksa, a ostati posve svoj i nedirnut rivalstvima, nije postigao nitko.
Što se nogometnog umijeća tiče, takav spoj fizičke snage, upornog rada, talenta i vica u igri će se teško ponoviti. Zato i jeste toliko trajao. I sasvim je jasno da će ga svatko pamtiti po nečemu što mu se posebno urezalo, ali meni je ostao legendarni gol petom kojeg je dao Italiji na Euru 2004. u Portugalu i ulazak u duel s po brutalnostima poznatim Matterazijem na milanskom derbiju, nakon sprinta preko pola terena, kad se stoperu Intera vjerovatno prvi i jedini put u karijeri dogodila situacija koju nije očekivao.
Ukratko, otišao je jedan od najvećih nogometaša, simbol jednog vremena i čovjek o čijem životu se može snimiti bajka o uspjehu, ali i netko tko je do kraja ostao dijete ulice i radničke klase koje su ga formirale.
Peščanik.net, 06.06.2023.
