Ispod navodne progresivnosti Leta 3 potencijalno se krije problematična laibachovska jezgra njihovog koncepta „Mama ŠČ!“. Kostimografija i rekvizita nepogrešivo pristaju uz onu sliku ruske povijesti 20. i 21. stoljeća kao jednog velikog kontinuiteta totalitarizma
Piše Lujo Parežanin
Negdje oko trenutka u kojem je pjevajući grm uz riječi „In your heaaaart“ na pozornici izvadio lažno srce i pokazao ga kamerama počeo sam preispitivati svoju odluku da pišem o ovogodišnjoj Dori. Zapravo, lažem, negdje oko tog trenutka shvatio sam da je neophodno da pišem o izboru hrvatske pjesme za Pjesmu Eurovizije, da je pretežito bizarno iskustvo prethodnih 45 minuta na neki način nehotično iskupljeno tim momentom.
Ruku na srce, kao i njezin europski pandan, Dora je daleko manje zabavna nego što bi to voljeli priznati ljudi koji je prate, čak i kao predmet ironične pažnje milenijalaca. Koju pak ulogu u glazbenom polju obavlja, nemam pojma, premda bih se, uz opasnost da budem gnjavator tamo gdje ljudi s pravom naprosto žele jesti kokice i zabaviti se, pridružio argumentu da stvari na HRT-u jesu financirane javnim novcem i da je u tom smislu u redu zamišljati da se te vrlo konkretne svote usmjeravaju u nešto od razvojne koristi za širu muzičku scenu i njezine perspektivne autorice i autore. Pritom to ne pišem iz razloga muzičkog elitizma, nego zato što je, u oskudnim uvjetima prepuštenosti kulture tržištu, bitno inzistirati na promišljenoj i transparentnoj upotrebi javnih resursa.
No ne brinite se, drage čitateljice i čitatelji, čujem vaše zijevanje i hrkanje i prije nego što je krenulo – jasno mi je da tema sistemskih problema upravljanja glazbenom infrastrukturom na primjeru Dore nije svima najinteresantnija. Uostalom, postoji nešto u trenutku u kojem Mario Petreković urla „Never, ever don’t give up! [sic]“ preko pretpotopne funk-fusion podloge pjesme „Putovanje“ benda Top of the Pop, što iz vas trenutno isisa ono ionako tanko uvjerenje da analiza, a možda i upotreba jezika kao takva, imaju smisla.
Na stranu rijetki pozitivni(ji) trenuci, ukratko, iskustvo gledanja Dore kreće se u rasponu između zurenja u prazninu egzistencije i kratkotrajne radosti nehotičnog nadrealizma. Ako postoje njezine junakinje, to nisu glazbenice i glazbenici, a bome nisu ni tri muška voditelja, Mirko Fodor, Mario Lipovšek Battifiaca i Marko Tolja, čiji loš humor je posoljen i light homofobijom u obliku Toljine posebne napomene Battifiaci da ga ne zamišlja kao Conchitu Wurst, pobjednicu Eurovizije iz 2014. i drag personu austrijskog pjevača Thomasa Neuwirtha. Zaseban, naime, tekst ili dokumentarac zaslužuju prije svega prateće plesačice, te tihe i nenametljive šljakerice svih glazbenih manifestacija i festivala, koje od numere do numere s više ili manje (tko bi ih krivio?) entuzijazma vrijedno izvršavaju servirani im koreografski Lidrano, na sigurnoj poludistanci od čitavog „spektakla“ i njegovih komično prenapuhanih pretenzija.
No o njihovom ćemo iskustvu, nažalost, neki drugi put, jer to je tekst koji se nisam sjetio na vrijeme predložiti svojim dragim urednicima. Vratimo se, dakle, prvom planu, tamo gdje su ozbiljni ulozi i tamo gdje se sve prelama. Šalim se, dakako – ne lomi se ništa; čovjek ni da dobije potrebu razbiti čašu pred vizijom našeg mainstream popa kakva se gaji na HRT-u, kao da je cilj da za deset godina nijedna osoba mlađa od 30 godina nema nikakav interes za domaću muziku. U kolikom je raskoraku prosjek Dore sa stvarnim svijetom najbolje se vidi kada se uz njega stavi jedna vrlo ziheraška, praktički easy listening pjesma ozbiljnog muzičara poput Yogija Lonicha, gitarista koji je, kao što se svugdje navodi, surađivao s Chrisom Cornellom i Yusufom/Catom Stevensom. Koliko god da je nepamtljiva, njegova „Love at First Sight“ sadrži bar neku elementarnu količinu zanatske pismenosti, bar se harmonijski u njoj nešto događa. Pa i to nesavršeno, ali prirodno i bojom upečatljivo Yogijevo pjevanje se ističe, svakako pored bezličnih, imitativnih ili karikiranih vokala većine drugih izvođača na Dori. To, naravno, ne čini njegovu pjesmu dobrom, ali svakako govori kakva smrtonosna bezidejnost caruje najvećim dijelom ostatka programa.
Autorski i produkcijski gledano, čovjek je lako mogao pomisliti da sluša muziku staru u boljim slučajevima petnaest, a u nekim i trideset godina – od bizarno doslovnog dance zvuka pjesme „Bye Bye Blonde“ u izvedbi Meri Andraković, preko lijenog britpop manirizma „Lost and Found“ u izvedbi The Splittersa, pa do generičkog popa Borisa Štoka, sve zvuči kao derivat derivatovog derivata. Ako postoji neki dobar rasplet u recentnom razvoju umjetne inteligencije, to je svakako činjenica da ćemo ubrzo shvatiti da botovi ovakve pjesme izbacuju u par sekundi, pa će možda bar biti poljuljan simbolički kapital nekih producenata koji su okupirali pozicije u našem glazbenom polju. Stvari, doduše, nisu ništa drugačije ni kada imamo nešto što bi se, pomalo hrabro, moglo nazvati suvremenim zvukom, poput Đanine „Free Fallin'“ ili „Kreni dalje“, koju pjeva Eni Jurišić. Potonja je posebno dobar primjer tretiranja trapa kao produkcijske vegete koju se trpa u sve, neovisno o muzičkoj logici, pa je tako i ovdje stilski nesuvislo spojen s baladnom harmonijskom progresijom koja nimalo ne pristaje takvom kontekstu.
Što se favorita tiče, nespretno nazvan sastav Harmonija disonance na prvu ruku je djelovao simpatično sa svojim također ne osobito kreativnim spojem elektronike i tradicijskog pjevanja u pjesmi „Nevera (Lei, lei)“. Međutim, ono što se isprva činilo samo kao magloviti tradicionalizam njihove muzike i teksta u pratećem spotu dobiva notu mekog nacionalizma, evociranog ponavljanim kadrovima hrvatskog barjaka i baštinskim imaginarijem iz snova Ministarstva kulture i medija. Ispred njih je kao pobjednik ipak završio Let 3 svojom „Mama ŠČ!“, koja je očekivano izazvala niz reakcija, od zgražanja Ksenije Urličić do iščašenih teza da su riječki rockeri svojim dolaskom na traktoru na nastup ismijavali progon Srba u „Oluji“, kako je prenio Jutarnji list. Ono s čime se Let 3 pak nedvojbeno satirički zafrkava svojom glazbeno-scenskom izvedbom jesu Vladimir Putin („Onaj mali psihopat“, kako ga nazivaju u tekstu pjesme) i ruska invazija na Ukrajinu.
Utoliko, suprotno općem govoru o provokativnosti njihovog nastupa, što se valjda po inerciji pripisuje bilo kakvom politički eksplicitnom sadržaju u podgrijanoj kamilici Dore, provokacije zapravo – nema. Međutim, to što je sadržaj politički eksplicitan ne znači da je artikuliran u užem smislu, a još manje da je nedvosmisleno pozitivan. Prije bi se zapravo moglo reći da se ispod navodne progresivnosti Leta 3 potencijalno krije problematična laibachovska jezgra njihovog koncepta „Mama ŠČ!“. Njihova kostimografija i rekvizita naime nepogrešivo pristaju uz onu sliku ruske povijesti dvadesetoga i dvadeset i prvog stoljeća kao jednog velikog kontinuiteta totalitarizma, pri čemu je Putin samo nova inkarnacija iste figure ludog diktatora koju su prethodno, prema takvom shvaćanju, predstavljali Lenjin i Staljin. Ne radi se ni o kakvom interpretativnom upisivanju – naime, u jednom trenutku se na pozornici doslovno pojavljuje pobješnjeli, prijeteći „Njinle“-Lenjin, noseći dvije atomske bombe u rukama, čime se između boljševičkog vođe i revolucionara i današnjeg nasilnika na čelu Rusije uspostavlja krajnje dvojbena povijesna jednakost.
„Mama ŠČ!“, dakle, ne nosi neku poopćenu antiratnu poruku, neku poopćenu satiru na Putinov račun, koja bi bila sasvim u redu sama po sebi, nego progovara iz srca konzervativnog konsenzusa. „Ma to je sve ionako zajebancija“, pomislit će neki, i bit će u određenom smislu u pravu. Ali u redu je i da odrasli muškarci povremeno preuzmu odgovornost i za svoju lošu zajebanciju.
Portal Novosti
