Tomislav Jakić
Erich Kaestner, jedan od najvećih, svakako i najpoznatijih, ne samo njemačkih pisaca romana za djecu (Emil i detektivi, Dvostruka Lotica, Hrabri razred profesora Justusa, Tonček i Točkica…), bio je lijevo orijentirani pacifista. Što nije sakrivao, dapače jasno je izražavao u svojim tekstovima koji nisu bili namijenjeni djeci (proznima i onima u stihu). Pa je nakon dolaska na vlast nacista godine 1933. morao svjedočiti javnom spaljivanju svojih knjiga, a zabranjeno mu je i objavljivanje. Mada nije pokleknuo i nije se ‘nagodio’ s nacistima, pristao je da napiše, ali pod pseudonimom, scenarij za jedan od najspektakularnijih filmova snimljenih u vrijeme Trećeg Reicha, onaj o barunu Muenchausenu i njegovim neobičnim pustolovinama. Svojim je prijateljima, uvjeren u nužnost sloma Hitlerove države, govorio kako sve pamti i bilježi da bi nakon sloma nacizma mogao napisati roman o Trećem Reichu.
Nikada ga nije napisao.
Lazo Starčević čovjek je iz redova onoga što se nekada zvalo tehničkom inteligencijom, inženjer po struci, dugogodišnji zaposlenik Zagrebačke tvornice olovaka, TOZ (koja je, tek usput budi rečeno, svojim proizvodima opskrbljivala i svjetski poznati Pelikan). Nikada nije najavljivao da će napisati roman. Niti ga je napisao. Ali, Starčević je vodio dnevnik. Godinama, praktično iz dana u dan, ponekada s prekidima, bilježio je što radi, što se oko njega zbiva, u neposrednoj okolini, ali i u svijetu. I, da, to je svakako potrebno dodati: osim što je bio vrstan stručnjak, što je prijavljivao patente, što je unapređivao proizvodnju u TOZ-u, neobično je mnogo čitao, i to ne samo stručnu literaturu. Pa bi bilo najispravnije okarakterizirati ga kao tehnički dobro potkovanog intelektualca s vrlo širokim općim obrazovanjem.
Takav je čovjek, dakle, godinama vodio dnevnik, a sada se potrudio da te svoje dnevničke zabilješke učini dostupnima javnosti. Na kraju godine, umjesto bilanciranja onoga što (nam) se dogodilo i, uglavnom jalovog, predviđanja svega što bi se u narednih dvanaest mjeseci još moglo dogoditi (dobroga? teško!), opredijelili smo se za neku vrstu predstavljanja one knjige Starčevićevih dnevničkih zapisa koja nosi naslov Protiv zaborava, Dnevničke bilješke 1991. – 1995. (nakladnik Izvori, Zagreb). I tu moramo dometnuti još jednu pojedinost, ma koliko to ovom autoru, zakletom neprijatelju bilo kakvog prebrojavanja, bilo i mrsko i strano. Lazo Starčević je Srbin, jedan od onih, a mnogo ih je bilo, Srba – građana Republike Hrvatske, koji ni na koji način nisu sudjelovali u pobuni dijela srpskog stanovništva, ali koji su i svjedočili, pa i ‘na svojim leđima’ osjećali teret mržnje što je u Hrvatskoj, ‘zaslugom’ politike i politici podložnih medija, navaljena na pleća svih Srba i svakoga Srbina (i to ne samo u Hrvatskoj).
Rekosmo: ‘neku vrstu predstavljanja’ Starčevićeve knjige. Zašto ‘neka vrsta’? Pa zato što nećemo posegnuti za uobičajenim načinom, za prepričavanjem, navođenjem događaja i ljudi što se u knjizi spominju, nego ćemo pokušati čitateljima (nadajmo se i Starčevićeve knjige) predočiti atmosferu u kojoj su nastajali njegovi zapisi, dokučiti – ukoliko je to danas još uopće moguće – tokove njegovih razmišljanja, ali i upozoriti (a tu ćemo posegnuti i za doslovnim citatima) na neke njegove ocjene iz tih godina, što su se – bilo naknadno, bilo u svjetlu događaja o kojima tada nitko nije ni razmišljao – pokazale ne samo lucidnima, nego i iznimno točnima. Ocjene su to u kojima je inženjer Starčević iz Zagreba bio daleko ispred nebrojenih svjetski priznatih autoriteta, analitičara i komentatora. A zašto? Zato što je u osnovi radio ono što bi trebao raditi svaki novinar, a što danas jedva da radi itko od onih koji se nazivaju novinarima: gledao je, slušao je, zapažao je, pamtio je i, a to je najvažnije, razmišljao je vlastitom glavom. On je jedan od onih pripadnika stare generacije (ma koliko atipičan čak i za nju) kojima je mozak još bio u glavi, a ne u ‘pametnome telefonu’.
Starčević u gotovo svim svojim zapisima nastupa u dvostrukoj ulozi: građanina Hrvatske koji se zatekao u ratnim previranjima i Srbina iz Hrvatske. Vidi što se događa, prepoznaje simptome, naslućuje, pa i predviđa posljedice – i za Srbe u Hrvatskoj, i za Hrvate. Kako se rat zahuktava, tako raste i njegova dilema: ostati, ili pobjeći? Ne iz Hrvatske, nego iz Zagreba – u vikendicu kamo se inače uvijek rado vraća, jer mu omogućuje neposredan dodir s prirodom. Dilema itekako utemeljena, jer na jednom doručku u tvorničkoj kantini svjedoči ‘nastupu’ mladića koji se opetovano dere: ‘Hoćemo li klati Srbe?’ Hrvati za njegovim stolom šute, Starčević – da bi njima bilo manje neugodno, kaže: ‘Ja ga mogu čak i razumjeti.’ Njegovog sina u školi suučenici tuku. Do jučer nisu, ali sada – tuku. Zvuči nestvarno, zar ne? Pogotovo danas, kada nas uporno uvjeravaju da se takve stvari nisu događale.
Starčević u dnevničkim bilješkama iz razdoblja 1991. do 1995. pokriva najkritičniji period stvaranja neovisne hrvatske države. I pedantno sve bilježi, ali i komentira. I Tuđmana i Miloševića, i Šeksa i Vekića, i Bosiljka Mišetića, i Mesić-Manolićev raskid s HDZ-om, i angažman međunarodne zajednice, i ratna zbivanja – kako u Hrvatskoj, tako i u Bosni i Hercegovini. Gotovo očajnički se trudi saznati kako stvari zaista stoje, jer svjestan je toga i ponavlja to mnogo puta, ‘lažu nam’, pokušava uspoređivati informacije iz hrvatskih medija s onima iz srpskih, prati slovenske medije, ‘utočište’ mu je sarajevski radio, potom Radio slobodna Evropa, a kada god može nastoji u neposrednim razgovorima, ili čak i vlastitim očima uvjeriti se u stvarno stanje stvari.
U mnogim zapisima dotiče se pogubne uloge politike i medija. Ne usteže se od toga da ih prozove kao proizvođače mržnje za koju se s pravom boji da će se održati kroz generacije (a za što nam današnjica pruža i više nego dovoljno dokaza). Na sitnim detaljima razotkriva prizemni način rada ratne propagande (avion probušen mecima što su na njega navodno ispaljivani sa zemlje, ali su te rupe od metaka samo na gornjem dijelu trupa), ne propušta svesti u realne okvire, dakle podvesti pod nazivnik ratno-huškačke ‘mobilizacije’ javnog mnijenja priče o famoznim snajperima o kojima su u ono vrijeme, a opet zahvaljujući medijima, svi ‘znali’ kako širom Hrvatske u gradovima, na ulicama, ubijaju žene i djecu. Komentirajući medije upotrebljava izraze ‘bljutavo’ i ‘gadljivo’. S obzirom na ono o čemu piše, što doslovno navodi – s punim pravom. Jednako kao što s punim pravom neke od perjanica tadašnjeg novinarstva proziva kao ‘komunističke konvertite’ (što su oni i bili).
Razočaran je podložnošću javnosti propagandi, pa kaže (početkom 1992.) da se ‘vijesti, uglavnom, prihvaćaju bez razmišljanja, i to utoliko više čudi zbog mnogih evidentnih laži koje nam se serviraju. Očito, ljudi žele vjerovati da je ono što im se govori, neprijeporna istina, osobito kad se javlja o “našim pobjedama” ili “zvjerstvima neprijatelja”.
Ne bi bio intelektualac kada ne bi primjećivao što se radi hrvatskom jeziku, kada ne bi vidio kako se ono što se zvalo hrvatskim književnim jezikom doslovno siluje. Dijelom s iskrenim čuđenjem, dijelom s opravdanim zgražanjem registrira stvaranje nekog novog hrvatskog jezika kojega se, uvođenjem arhaizama i zabranjivanjem pojedinih izraza, nastoji što više udaljiti od srpskoga (jer, ‘mi’ i ‘oni’, to su dva svijeta).
I kao građanin Hrvatske, misleći intelektualac, ali i kao Srbin u Hrvatskoj ne može izbjeći podsjećanja na ustašku Nezavisnu Državu Hrvatsku kojoj nova hrvatska država (u nastajanju) želi biti tako slična, mada se ta svakome vidljiva praksa, neuvjerljivo i za zdravi razum uvredljivo nastoji demantirati. I tu, ali i u odnosu na druge teme, često izvorno citira izjave i dokumente, one koje se u godinama što će slijediti nastoji prekriti velom zaborava, ili u najmanju ruku relativizirati (‘takva su bila vremena’, to je uobičajena formula), ili ih se naprosto sakriva od očiju mlađih generacija (što se poglavito odnosi na sve iz vremena Drugog svjetskog rata).
Bilježi i prividno, ali samo prividno nebitne epizode koje tako mnogo govore o onome vremenu. Na primjer ručak na koji su ga doveli da proslave neki uspjeh TOZ-a, a tokom kojega je glazba u lokalu najprije odsvirala niz ustaških pjesama (‘Evo zore, evo dana’ itd), a potom – na njegovo neizmjerno čuđenje, što je prešlo u smijeh – i srpsko kolo, kao i nekoliko srpskih ‘novokomponovanih’ narodnjaka. Usput upisuje i to da je ona famozna ‘Zovi, samo zovi’ za koju je svaki današnji ‘pravi Hrvat’ uvjeren da se odnosi na Hrvatsku, zapravo srpska pjesma iz vremena Prvoga svjetskog rata.
Kako bilježi, s rijetkim izuzecima, iz dana u dan, ponekada su njegova kratkoročna predviđanja ili očekivanja pogrešna. Uglavnom zbog nedostatka informacija, ali i zbog toga što i dalje razmišlja racionalno, mada živi u iracionalnom vremenu. No, u onim ocjenama što imaju karakter dugoročnosti, u procjenama što se odnose i na neka globalna kretanja ali i na zbivanja na području nekadašnje Jugoslavije, tu Lazo Starčević – to je čvrsti dojam ovoga autora – nimalo ne griješi. Dapače, zastrašujuće je točan. Što nije teško potkrijepiti izravnim navodima.
U svjetlu aktualnih zbivanja u Ukrajini, zlokobno je proročki (drugog izraza nema!) Starčevićev zapis iz rujna godine 1991. (dakle prije više od tri desetljeća!): ‘Amerika se boji Njemačke i njezinoga (a preko nje i europskoga) mogućeg zbližavanja sa Rusijom, to je američki grozomorni san!’
Potkraj rujna 1991, bila je subota (21.) upisao je sljedeće: ‘Koliko Srba i dalje čeka, ne bježi, odgađa? (misli pri tome na Srbe na područjima pod kontrolom hrvatske države, na ljude poput njega, op.a.). Koliko ih je pobjeglo, rezonirajući logično, zbog straha koji razara? Kasnije će se, nakon svega (a jednom to mora stati), odlazak tih ljudi tretirati kao dobrovoljan. Jer “nitko ih nije tjerao, otišli su sami.”
U srijedu, 25. rujna iste godine piše: ‘Slobodni tjednik, ST, redovito – pa i danas – donosi popis imena Srba kojima više nema mjesta u Hrvatskoj… Nepojmljivo je toleriranje takvoga pisanja, ali list je legalan, čitan i – popularan. Strahota nije u listu nego u stavovima njegovih čitalaca, koje on odražava! Hoće li ikada koga za ovo biti sram?’
U zabilješci od 6. kolovoza godine 1993. autor sam postavlja pitanje zašto sve to piše i kome bi to ikada išta moglo reći. I nudi i odgovor: ‘Bilježeći ovakve sitnice, naoko beznačajne, mogao bi se o svakom danu napisati roman. Kome to treba? Potomstvu. Jer kakvu će sliku imati o ovome vremenu ako se ne sačuvaju detalji? Čovjeku koji ovo bude čitao za pedeset i više godina, poručujem, uz pozdrav, da sam nastojao zapisati istinu…’
Erich Kaestner svoj roman o Trećem Reichu nije napisao.
Lazo Starčević ostavio je dnevničke zabilješke o godinama u kojima se raspadala Jugoslavija i u kojima je nastajala neovisna Hrvatska. I objavio ih je.
Ima li na kraju godine u kojoj se rat ponovo ugnijezdio na evropskom kontinentu, u kojoj se napetosti između Rusije i Zapada na čelu s Amerikom povećavaju iz dana u dan, približavajući se točki s koje nema povratka, ima li u godini kada ksenofobna, netolerantna, mrzilačka desnica diže glavu širom ne samo Staroga kontinenta, ima li – dakle – na izmaku te godine prikladnije poruke od one što ju je Starčević stavio u naslov svoje knjige: protiv zaborava?
