петак, новембар 22, 2024

Tko je branitelj koji godinama predvodi Kolonu sjećanja: ‘Nikada nećemo prihvatiti tezu da je grad pao‘

Slične objave

Podeli

‘Da je pokojni Blago Zadro danas živ, sigurno bi on nosio ovu zastavu, a ja bih hodao iza njega‘, kaže nam Antun Dugan

Piše: Nikola Patković

U Vukovaru ga svi znaju po nadimku Samuraj. Šira Hrvatska prepoznat će ga kao prvog u Koloni sjećanja, onoga koji već godinama ponosno stoji na njezinu čelu i još ponosnije nosi zastavu 204. vukovarske brigade. Čiji je bio pripadnik. On je Antun Dugan, branitelj Vukovara. Ponosnog koraka i britkog rječnika. Nerijetko se zna obratiti i predstavnicima medija, onako usput, pa podijeliti s njima neka svoja razmišljanja ili, kako sam kaže, zamoliti nas da pri izvještavanju o Vukovaru pokušamo ne koristiti termine poput „dan kada je Vukovar pao“ ili „Grad heroj“.

– Možda to vama djeluje naporno ili kao neko dociranje, ali ja jednostavno osjećam potrebu to izreći. Mi u Vukovaru nikada nećemo prihvatiti tezu da je Vukovar pao. Samo je slomljena obrana grada. Isto tako ne mogu prihvatiti da je Vukovar grad heroj. On može biti samo grad heroja – rekao nam je Dugan prije nego što je još jednom, na 30. obljetnicu, uzeo u ruke zastavu legendarne brigade i poveo Kolonu ponosa i tuge. Puno mu to znači, ali i ističe da on nije onaj koji bi tu zastavu nosio i predvodio povorku da se sudbina drugačije ispreplela kroz živote vukovarskih branitelja.

Povjerenje

– Puno mi ovo znači. No, da je pokojni Blago Zadro danas živ, sigurno bi on nosio ovu zastavu, a ja bih hodao iza njega. Međutim, naše udovice, majke i djeca naših poginulih i nestalih, ljudi koji su ostali bez svojih najbližih su odabrali mene rekavši da će oni hodati iza mene, što mi je veliko povjerenje i velika čast – kazao je Dugan. Kada ga pitamo koji je ovo put da nosi zastavu, odgovara u svom stilu.

– Ja to ne brojim otkako smo počeli. Kao što ne brojim ni dane koje smo proveli u ratu. Žalosno je da se nama broje neki dani, pa čujem priče o ratu koji je trajao 85, 87, 100 dana… Za ljude u Lici rat je počeo kada je na Plitvicama ubijen Josip Jović, a za nas 2. 5. 1991., kada je u Borovu ubijeno 12 policajaca. Mi dane ne brojimo. Što se tiče Kolone, moram se vratiti u 1994., iako tada nije bilo Kolone i nismo bili u Vukovaru.

Djeca i žene

Prvo smo došli dok je ovo još bila UNPA zona i nismo mogli proći dalje do iza Nuštra, gdje je bio punkt UNPROFOR-a. Dalje nas nisu pustili, pa smo u Vuku pustili vijenac računajući da će doteći do Vukovara i nastaviti put Dunavom. Nakon mirne reintegracije počeli smo s malim okupljanjima, bili su tu djeca i žene naših poginulih i nestalih, pa je s godinama počelo bivati sve masovnije, podizati se na višu razinu, a sada evo vidimo došli smo do toga da je to državni protokol i državni dan pijeteta – rekao je Dugan, za kojega rat još nije završio u punom smislu.

Foto: Marko Mrkonjic/Cropix

– Za nas je još uvijek ’91. u glavi i s time moramo biti načisto. To nam ne može nitko izbrisati. Ovo su teški dani, ali i časni i ponosni jer smo se tako i mi ponašali u tom ratu. Nismo činili nikakve zločine, čisti smo i pred Bogom i pred ljudima. Svoj smo posao odradili čisto, jasno i dostojanstveno, a državu smo prepustili politčarima da je vode i da odrade svoj dio posla ili barem onaj mali dio koji obećavaju u predizbornim kampanjama. Ništa više od toga.

Tada će nam Hrvatska biti onakva kakvu smo željeli i sanjali – istaknuo je vukovarski branitelj, koji ne prihvaća ni tezu o podjelama među braniteljima, kako općenito u Hrvatskoj tako ni među vukovarskim, iako se nekako čini da je ta podjela nastupila baš tim nesretnim 18. 11. 1991.

Nema zle krvi

– Ne bih rekao da je počela podjela među braniteljima jer među nama nema podjela. Mi poštujemo sve ratnike u cijeloj Hrvatskoj jer svugdje su se vodile borbe, ali u Vukovaru je bio rat i kako oni poštuju nas, tako i mi poštujemo njih. Među nama nema zle krvi. No, naravno da postoje neki mutivode, neki, mogu slobodno reći, kukavice i dezerteri koji nisu omirisali barut, koji su došli kasnije, poslije svega i sada pametuju, pričaju bajke, čuju neke priče pa ih prepričavaju i pokušavaju sebe obrati opanjkavajući nas.

Međutim, ne može im to uspjeti, jer kada se mi pojavimo u takvom društvu, oni umuknu – naglasio je Samuraj, koji je bio na položajima u naselju Lužac, a slom obrane je, kaže, dočekao „moram reći, u mraku, na putu proboja“. Pakao logora nije iskusio, a o onima koji jesu govori s iznimnim poštovanjem.

– Nisam bio u logoru jer nisam bio dovoljno hrabar da se predam neprijatelju. Ljudi koji su ostali ovdje do zadnjeg trena pokazali su izuzetnu hrabrost, jer samo tako se može nazvati čin da pogledaš neprijatelju u oči, a da te taj isti nakon toga zlostavlja, batina, čak i ubije, a ti mu se ne možeš oduprijeti – smatra Dugan, koji se prvi put u svoj grad nakon 1991. vratio 1998., a razlog je bio bolan.

– Vratio sam se prvi put 1998. na identifikaciju posmrtnih ostataka mojih roditelja Stjepana i Anke, koji su zaklani u svojoj obiteljskoj kući na Sajmištu 15. 9. 1991. Bili su u masovnoj grobnici u petom redu pod brojevima 82 i 83 – rekao je Samuraj, uzeo zastavu i poveo Kolonu.

(Izvor: Jutarji list)