Aleksandar Vučić nije samo šef države koji se u kritičnim trenucima teško snalazi pa zato manipulira, laže i izbjegava donošenje teških odluka. Ne, on je izrazito opasan čovjek s još opasnijim namjerama koje sežu toliko daleko da je radi zadržavanja na tronu u stanju inscenirati (vojni) sukob kroz pomno kreiranu atmosferu o „srpskoj ugroženosti u Hrvatskoj“. Ili na Kosovu, Ili u Crnoj Gori, ili u BIH. A možda, tko zna, s vremenom i u Njemačkoj, Turskoj, Italiji
Robert Frank
Nema nikakve sumnje da nakon svakog nacionalističko-neonacističkog i pročetničko-imperijalističkog istupa srpskog predsjednika Aleksandra Vučića te njegovog patološko-verbalnog orgijanja i onaniranja nad pobijenim Hrvatima 90-ih godina, dio tamošnje neinformirane, neuke i samokritici nesklone javnosti pojačava intenzitet mržnje prema svemu što je hrvatsko. Svjedočimo tome da Vučić iz dana u dan na taj prizeman, ali efektan način povećava armiju svojih sljedbenika kojima uspješna, normalna i prilično sređena Hrvatska, barem nasuprot Srbije, postaje mjerilo frustracije.
To je ona Srbija, dominantna, kojoj su Hrvati krivi za sve: od visokih cijena sasvim svejedno da li struje, nafte, stanarina, voća i povrća ili bijele tehnike, do toga, puno ozbiljnijega, što smo ih porazili u ratu u kojem su bili ili kukavice, kad su se brojniji i tehnički nadmoćniji iživljavali nad malobrojnijima i neopremljenima ili dezerteri, kad su u „Oluji“ bježali glavom bez obzira umjesto da kao vojska i vojnici brane „čast i otadžbinu“. Vučić u svakom od tih konteksta izokreće istinu i stavlja je u komunikacijski kod svjetskog lažova, barona Munchhausena.
Kontaminiranje Srba
Kada kojim slučajem ne bi bilo tako, kada mu, dakle, ne bi prolazila lažarija kojom kontaminira svoje Srbe, Vučić bi redovno gubio izbore, koje već godinama, upravo suprotno, lakoćom dobiva upravo na hegemonističkoj politici, a ne na mirotvorstvu lidera koji u ime naroda na čijem je čelu prihvaća zločine svoje države i svoju odgovornost u svemu tome. Sa svakim danom svoje vlasti, proporcionalno s proizvodnjom kriza i obmana, Vučić uvodi ovu regiju u predsoblje nekog novog sukoba.
Ako nastavi s neprekinutom i nimalo ublaženom ratnohuškačkom retorikom, u ozračju vojnih sukoba koji se odvijaju ili pripremaju na svim svjetskim žarišnim područjima, od Izraela i Irana, preko Rusije i Ukrajine te Kine s jedne te Tajvana, Japana i SAD-a s druge strane, Balkan kojem i Hrvatska pripada postat će, zahvaljujući srpskom predsjedniku, još samo jedna točka na kojoj bi dvije susjedne države mogle voditi ili direktne ili proxi sukobe. Razlika je, suštinski, toliko mala da nije vrijedna posebnog objašnjavanja.
Nažalost su ratovi postali dio sadašnjosti i svakodnevice. Na njih se sve manje osvrće, mehanizmi njihovog zaustavljanja su slabi i zastarjeli. Svatko traži samo svoj uski interes. Što sve skupa ide u prilog Vučiću. Kao produžena ruka Vladimira Putina, isto kao i RS-ovac Milorad Dodik, bez previše problema, isključivo kako bi homogenizirao narod i tako očuvao vlast u eventualnoj internoj krizi, može započeti (vojni) sukob s prijetnjom eskalacije. To je postalo gotovo normalno. I to je problem.
Aleksandar Vučić nije samo šef države koji se u kritičnim trenucima teško snalazi pa zato manipulira, laže i izbjegava donošenje teških odluka. Ne, on je izrazito opasan čovjek s još opasnijim namjerama koje sežu toliko daleko da je radi zadržavanja na tronu u stanju inscenirati (vojni) sukob kroz pomno kreiranu atmosferu o „srpskoj ugroženosti u Hrvatskoj“. Ili na Kosovu, Ili u Crnoj Gori, ili u BIH. A možda, tko zna, s vremenom i u Njemačkoj, Turskoj, Italiji. On je u stanju preoblikovati najopasniju sintagmu koju je proizvela Putinova administracija, a to je ona o „denacifikaciji Ukrajine“, u „denacifikaciju Hrvatske.“ Ili Kosova, ili Crne Gore, ili BiH. Tobože, Hrvatska je proustaška, a ostale države protusrpske, pa valja iz tog ludila izbaviti „ugroženi srpski narod.“ Eto ga casus belli. Deja vu.
Marionete Dačić i Vulin
Znamo kako su Srbi prošli u ratovima. No zbog političke korektnosti izbjegava se krivnju za stradanja 90-ih staviti u kontekst srpskog naroda. Sve se svodi na pojedince iz vlasti i njihove politike koje su, da se razumijemo, podržali građani Srbije, a ne nekakvi Marsovci. Upravo o tome da u agresijama ipak postoji i odgovornost naroda u čije ime i pod čijim legitimitetom vlast nastupa, a ne da se samo spominje odgovornost vođa, govori ukrajinska književnica Haska Šijan.
Ona pak smatra da se ruska agresija na Ukrajinu ne može nazivati „Putinovim ratom“. Mišljenja je, naime, da je to „rat ruskog naroda protiv ukrajinskog“. Proces pomirenja po njenom mišljenju neće doći tako brzo, a bit će „moguć tek kad Rusija i Rusi prihvate svoju kolektivnu krivnju i učine nešto da promjene svoju zemlju.“ Uzimajući u obzir da Srbi toliko uporno na ključne funkcije biraju Vučića i ostale četnike izrasle ispod Miloševićevog i Šešeljovog vojnog šinjela, ta okolnost samo potvrđuje da se suštinski nisu ni milimetra odmaknuli od njihove zločinačke politike.
Žalosno je kad onda hrvatski intelektualci kažu da je „hrvatski nacionalizam i održavanje političke elite na vlasti ovisan o nacionalizmu i Srbiji“. Zar doista netko misli da je Plenkovićev dobio izbore na antisrpskoj propagandi, za razliku od Vučića koji velikosrpski nacionalizam hrani hrvatofobijom kao probranim i sigurnim receptom izborne pobjede?! Taj čovjek zaluđuje i truje svoj narod u suradnji s marionetama Dačićem i Vulinom.
Premijerka Ana Brnabić je smokvin list. Njenu istospolnu seksualnu orijentaciju iskoristio je za pokazivanje lažne tolerancije prema različitostima. Ona je za razne bneneficije pristala na igru. Pozadinski, tu je još neofašist Šešelj. Brod luđaka. Koji nažalost plovi blizu naše obale.
Glas istre
