Snežana Čongradin
Smatram sramotnim da je 27 godina nakon vojno-redarstvene akcije Oluja, to još uvijek “izazov” za odnose između Hrvatske i Srbije.
To svjedoči da su ratovi iz ‘90ih, od čijih početaka je prošlo više od 30 godina, obilno politički eksploatirani od današnjih vodstava zemalja u regiji. Neke činjenice su nedvojbene: Slobodan Milošević i njegovi suradnici i ideolozi započeli su u ranim devedesetim godinama prošlog stoljeće četiri rata na teritoriju bivše Jugoslavije i sva četiri su izgubili. U tim ratovima ubijeno je na najgore moguće načine stotine tisuća ljudi. Što se Hrvatske tiće, Oluja je bila vojna operacija koja je „de facto” završila rat u Hrvatskoj i oslobodila glavninu privremeno okupiranog teritorija u srcu Hrvatske, te tako spriječila formiranje trajnog destabilizatora – neke vrste “Republike srpske” u Hrvatskoj. Bez toga Hrvatska ne bi mogla postati stabilna država, ne bi mogla ući u Europsku uniju, ne bi mogla ući u NATO, ne bi mogla ući u Eurozonu i općenito ne bi mogla funkcionirati – kaže u razgovoru za Danas Vesna Pusić, bivša ministarka spoljnih poslova Hrvatske.U odgovoru na pitanje o činjenici da svaka godišnjica Oluje predstavlja izazov za odnose Hrvatske i Srbije više od četvrt veka, sagovornica Danasa ističe i da je sama vojna akcija Oluja završila s, obzirom na okolnosti četvorogodišnjeg rata, sa relativno malim brojem žrtava, iako je, dodaje ona, svaki stradali čovek – i jedan stradali – previše.
– Glavna odgovornost i grijeh tadašnjeg hrvatskog vodstva dogodio se nakon Oluje, u tri, četiri tjedna u kojima je od hrvatskih vlasti dozvoljeno bezvlađe u područjima oslobođenim u samoj Oluji. Večina zločina nad hrvatskim Srbima civilima dogodila se upravo u tom razdoblju i to je svakako crna mrlja, mislim više na tadašnjem hrvatskom političkom vodstvu nego li na Hrvatskoj vojsci. No glavne politički vođe iz tog vremena su mrtvi. Ljudi koji su se rodili tog ljeta 1995., su do danas završili škole, fakultete, poženili se, dobili djecu… Za njih bi to trebala biti lekcija iz povijesti da iako možda ima neophodnih ratova, nema dobrih ratova. A nikako ne bi trebao biti materijal za političku mobilizaciju kroz mržnju, huškanje i podgrijavanje ekstremističkog nacionalizma. To nisu bili njihovi ratovi i naša je generacijska dužnost da spriječimo da ikada tako nešto iskuse.
Da li je Hrvatska učinila dovoljno u proteklom periodu i bila „poštena“ prema žrtvama Oluje?
– U mom sjećanju dva su osjećaja usko povezana s akcijom Oluja. Jedan je strah mog oca da neće doživjeti da Hrvatska opet bude cjelovita. Na sreću to je doživio. I drugi je vezan za vijesti na radiju koje su najavile početak Oluje. Mislila sam: samo da sve dobro prođe, da oslobode teritorij i da ne bude žrtava; ključno će biti odmah uspostaviti civilnu vlast nad oslobođenim teritorijem i spriječiti svaku pljačku i revanšizam. Grijeh je i velika politička pogreška tadašnjeg hrvatskog vodstva što ovo posljednje nije učinjeno. Veliki broj hrvatskih Srba izbjegao je u to vrijeme i prije početka akcije Oluja, što znam iz prve ruke, iz razgovora sa seljacima iz srpskih sela na Kordunu, početkom 1996. U pozadini toga bio je određeni dogovor između Miloševića i Tuđmana. Drugi dio ljudi izbjegao je nakon Oluje. Smatram da je to bila tragedija i za te ljude, ali i za Hrvatsku na više razina. Četverogodišnja ratna agresija uništila je mnoge živote i mnoge dijelove Hrvatske, ali je dominantan bio osjećaj da se Hrvatska brani i da je na pravoj strani povijesti. Za svako društvo vrlo je opasno kad se odrekne čak i pretenzija na vlastiti moralni integritet. Iako se povijesne pogreške ne mogu ispraviti, one se mogu osvijestiti i iz njih se može učiti. Najveće srpske žrtve u Hrvatskoj bile su one neposredno nakon Oluje i prema njima treba svakako iskazivati pijetet. Hrvatske vlade su već u više navrata pokušale uključiti odavanje pijeteta tim žrtvama u obilježavanje godišnjica akcije Oluja. To treba biti jasnije, nedvosmislenije i eksplicitnije izraženo. No ljudi stradali u ratu i od rata nikada neće doživjeti “poštenu pravdu”. Najbolje što im možemo osigurati je da njihovi nasljednici žive u pravednoj, demokratskoj, pravnoj državi, bez diskriminacije i ratnog huškanja. Za to ćemo se svi u regiji još morati malo potruditi, iako mislim da što se hrvatskih vlasti tiće, ovdje je EU članstvo donijelo određeni napredak. Slijedeći važan korak na tom putu je reforma školskog kurikuluma, odnosno civilizacijski iskorak u onome što djeca uče u školi.
Izjavili ste da Hrvatska ne slavi žrtve Oluje već očuvanje državnog integriteta. Ako su posledica toga stotine hiljada prognanih, može li se se razumeti takav Vaš stav i pominjanje pojma „slavlje“, i kako ga objašnjavate žrtvama?
– Hrvatska je 1991. bila napadnuta od režima Slobodana Miloševića i krnje JNA i provela je četiri godine u obrambenom ratu. Godinama se do, primjerice, Gračaca, do kojeg dođete za oko 100 minuta autocestom iz Zagreba, išlo preko Mađarske i Beograda. Dugo nije bilo nimalo izvjesno da će ikada ponovno biti cjelovita. Ne vidim ništa čudno u tome da su praktički svi bili sretni kad su vidjeli da rat završava i da će Hrvatska postojati na svom cijelom teritoriju. Čini mi se da je to prilično dobar razlog za slavlje. To nikako ne znači da se slavi činjenica da je taj rat okončan i sa između 150.000 i 200.000 izbjeglih i prognanih hrvatskih građana srpskog etniciteta. Također ne znači da se slave zločini počinjeni s hrvatske strane. Zato je važno iskazivanje pijeteta hrvatskim Srbima koji su stradali u tom razdoblju. No ostaje činjenica da se rat vodio na hrvatskom teritoriju i da ga Hrvatska nije započela.
Koliko je odnos hrvatskih vlasti uslovljen činjenicom da su u Srbiji na vlasti oni koji su politički potomci Slobodana Miloševića i Vojislava Šešelja, ali i ne samo potomci, već aktivni i tokom ratnih devedesetih, odnosno – njihov stav i negiranje zločina koje je Srbija počinila u Hrvatskoj? Postoji li tu kauzalni odnos?
– Teško mi je reći bi li neki hrvatski političari imali drugačiji stav prema izbjeglim i prognanim hrvatskim Srbima, odnosno žrtvama nakon Oluje, da je u Srbiji drugačija vlast. Vjerojatno bi, jer je priznavanje vlastite odgovornosti obično najbolji način da se potaknu i drugi da prihvate svoju odgovornost. No u hrvatskoj javnosti se relativno slabo prati ono što se događa u Srbiji u vrijeme obilježavanja akcije Oluja. Kroz medije dopre tu i tamo neka nadrealistička Vulinova izjava, ali to je uglavnom sve. Na spremnost većeg dijela hrvatske političke elite da postepeno prihvati odavanje pijeteta srpskim žrtvama kao sastavnog dijela obilježavanja Oluje, mislim da su prvenstveno utjecale EU aspiracije i blagi pomak u civilizacijskim standardima.
Verujete li da je moguće zamisliti da će građani naše dve države, sa ovakvim razvojem odnosa prema zločinima i ratu koji predvode ovakvi političari, ikada živeti u harmoniji i bez netrpeljivosti?
– Političari su većim dijelom bili prilično štetni za građane u naše dvije države. Osim Putinove Rusije, Balkan je jedino mjesto gdje ni Drugi svjetski rat još nije završio. Kažem to naravno metaforički, misleći na činjenicu da se događaji od pred 80 i više godina koriste u današnjem političkom diskursu i mobilizaciji; i to ne mobilizaciji za mir, već mobilizaciji za sukob i rat. Rekla bih da borbu protiv trovačke i huškačke politike treba preseliti iz usko političke arene u obrazovnu arenu – u škole i školske udžbenike. Tu je danas na djelu najveći grijeh struktura. Ako tu ne uspijemo hitno nešto promijeniti, ne piše nam se nikome dobro.
Postoje navodi da sukobi u regionu odgovaraju Rusiji. Kako vidite takvu postavku, koja zapravo implicira da Putin izaziva sukobe na Kosovu i ne samo tamo već da upravlja, prema nekim mišljenjima, ne samo Vučićem i Dodikom, već i mnogim drugima liderima u regionu?
– Putinova Rusija je svakako vrlo prisutna i vrlo aktivna na Balkanu. Za neke znamo, ali mislim da bismo se za mnoge iznenadili koje su dotakli ruski novac i ruski utjecaj. Putin nema teritorijalnih aspiracija na Balkanu, za razliku od Ukrajine i ruskog neposrednog susjedstva. Balkan mu služi isključivo za destabilizaciju EU, odnosno trans-atlantskog saveza. I jednog dana kad Rusija ponovno postigne neki modus vivendi sa Zapadom, pustit će ovu balkansku ekipu niz vodu. I o tome treba malo voditi računa.
Kako komentarišete izjavu Milorada Pupovca da je istorijski revizionizam ozbiljan problem u Hrvatskoj, a posebno revizionizam u pogledu Drugog svetskog rata i relativizacije ili negacije zločina genocida?
– Koketiranja s ustašlukom svakako ima i bilo je u hrvatskoj politici. Ne u onoj mjeri u kojoj svjedočimo koketiranju s četništvom u Srbiji i Republici Srpskoj, ali ima. Danas bih rekla da je to nešto manje izraženo nego u devedesetim, no tome se treba vrlo energično suprotstaviti i u politici i u kulturi i u obrazovanju. To je otrov za hrvatsko društvo i ustaška kvazi država od prije osamdesetak godina svakako je najtamnija točka u hrvatskoj povijesti. No, kao što je poznato, države se ne razlikuju po tome da neke imaju a neke nemaju tamne strane svoje povijesti. Svi ih imaju. Razlika je u tome da se neke tih tamnih strana odriču i stide, a druge se njima ponose. Dakle, svako negiranje zločinačkog karaktera ustaškog režima je povijesni revizionizam koji kao takav treba razotkriti i prokazati. U tome se slažem s Pupovcem. No to ni na koji način niti objašnjava niti opravdava pokušaj srbijanskog predsjednika Vučića da iskoristiti žrtve ustaškog koncentracijskog logora Jasenovac za današnju političku mobilizaciju na mržnji prema susjedima. Ako išta, to može biti mjesto pomirenja ili zajedničkog pijeteta. Jer teško je govoriti o pomirenju, kad onih koji su ratovali u tom ratu više nema među živima. (Danas)
