Predsjedniče Milanoviću, a Tito!?

Legendarni Maršal, Josip Broz Tito, ljubičica Bijela i Plava, „kumrovečki Joža“ i sve što je (u)činio i za Hrvate u Drugomu svjetskom ratu i kasnije kao državnik sve do smrtonosnoga 4. svibnja 1980. godine u ljubljanskoj bolnici može skupno i pojedinačno biti svjetski brend na ponos i korist Bijedne Naše, ali… Sada je očito već kasno, kao i novom zagrebačkom gradonačelniku Tomislavu Tomaševiću ispuniti predizborno obećanje da će vratiti Titovo ime najljepšem trgu u hrvatskoj metropoli koje je mimo volje građana sramotnu skinuo njegov prethodnik pokojni Milan Bandić diktatom (pro)ustaškog mentaliteta skupine oko notornog „hrvatskog domoljuba“ islamske vjere Zlatka Hasanbegovića. No, mačku o rep takve i njihovu ideologiju mržnje i zla. Nego, predsjedniče Milanoviću, a Tito!? 

Marijan Vogrinec

U narodu na ovim, je li, vjetrometnim zapadnobalkanskim prostorima – ne samo u bogobojaznom dijelu hrvatskog pûka – od davnina postoji izreka: treći put i bog pomaže. To, naravno, nije istina budući da ili boga nema ili mu se živo fućka za narodne nade i želje kad se većinom ne ostvaruju ni – treći put… Osobito kad je posrijedi deklarirani ateist, bivši premijer i šef SDP-a Zoran Milanović, uvjerljivi pobjednik prošlih predsjedničkih izbora u Bijednoj Našoj među nevjernicima, agnosticima i među vjernicima svih predestinacija. Njemu ni lani 22. lipnja niti ove godine bog nije pomogao – jamačno neće ni dogodine bude li u istoj prilici? – makar jednom prevaliti preko usana ime Josipa Broza Tita u prigodnoj riječi na državni praznik Dana antinacifašističke borbe u šumi Brezovici nedaleko od Siska, gdje se po tradiciji svečano slavi obljetnica osnivanje (1941. godine) Prvoga partizanskog odreda. Ove godine 81. obljetnica osnivanja te prve u tada okupiranoj Europi oružane, vojno ustrojene antinacifašističke postrojbe narodnog otpora, pod vodstvom Josipa Broza Tita i Komunističke partije, iz koje je u sljedeće tri godine izrastao pobjednički narodnooslobodilački pokret zahvaljujući kojemu je Hrvatska izašla iz Drugoga svjetskog rata na pobjedničkoj, savezničkoj strani i postavila temelje današnjoj državi u (avnojskim) granicama što su ih krvlju i velikom žrtvom 1941.-1945. Titovi partizani bili  ucrtali u europski zemljovid.

Petočlana Arbitražna komisija EEZ-a u sklopu Mirovne konferencije o Jugoslaviji – članovi su joj bili predsjednici ustavnih sudova Francuske, Belgije, Italije, Španjolske i Njemačke, a predsjedavao francuski pravnik Robert Badinter – armirala je te (avnojske) granice Republici Hrvatskoj tzv. trećim pravnim mišljenjem (od studenoga 1991. do siječnja 1993. godine je izdala 10 pravnih mišljenja): „Granice između bivših federalnih jedinica smatraju se državnim granicama sljednica i ne mogu se mijenjati silom, nego samo sporazumom – načelo uti possidetis“. To je činjenica i povijesna istina: slavna partizanska narodnooslobodilačka epopeja, čije je odluke državotvornog tijela Zemaljskoga antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (ZAVNOH, 1943.) tzv. prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman – ne bez jaka razloga – dao unijeti u Izvorišne osnove Ustava RH kao „uspostavu temelja državne suverenosti u razdoblju Drugoga svjetskog rata (…) nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske (1941.)“. U Domovinskom ratu je samo potvrđeno, a ne izboreno, pravo na hrvatsko državno osamostaljenje, što je izričito već proklamirano/podebljano amandmanima na Ustav SFRJ (1974.) i što je napokon priznala Badinterova komisija. Bez komunista, partizana i Tita, danas ne bi bilo ni međunarodnog priznanja države Hrvatske niti njezina aktualnog predsjednika Zorana Milanovića u šašavoj poziciji zakrvljenosti s aktualnim premijerom Andrejem Plenkovićem i prešućivanja Tita.

Neiskorjenjivi antinacifašizam

„Prvi hrvatski partizanski odred i Narodnooslobodilački pokret koji je iz njega izrastao pozicionirali su hrvatski narod na mirniju i sigurniju stranu povijesti“, kazao je Milanović u obraćanju „antinacifašistima i svima koji pamte rat te su moderni i demokratski sljedbenici pogleda na svijet koji je nekada bio važan“, zahvaljujući njima ostaje važan, nije iskorjenjiv, neće tek tako nestati, „taj korijen je dubok jer je sastavni dio hrvatskog puta“. „Bez tih ljudi i bez onih koji su ih organizirali, hrvatsko ime i hrvatska reputacija bili bi okaljani kako nisu bili okaljani nikad u povijesti. Ono što se dogodilo u travnju ’41. godine, kada je nakon toliko stoljeća voljom velikih sila osnovana NDH, vrlo se brzo pretvorilo u zločinački projekt za koji je danas teško vjerovati da je uopće postojao. Jedna potpuno suluda, ničim objašnjiva politika prijetila je da baci nevjerojatnu sramotu, križ na hrvatski narod. Međutim, činjenica da su ovdje ’41. godine uglavnom svi bili Hrvati nije pošteno izvlačiti poseban politički kapital. Istina je da je savez po oružju Srba i Hrvata tih godina Drugog svjetskog rata jedna od najveličanstvenijih stvari koja se dogodila.“

Cijeli Milanovićev govor primjerna je lekcija o novijoj hrvatskoj povijesti, koju potpisuje od prvog do zadnjeg slova, zareza i točke svatko s makar dva zrna soli u glavi i predan istini o tomu čijom su se zaslugom Hrvati našli na pobjedničkoj, antinacifašističkoj strani u društvu slobodoljubivih naroda Istoka i Zapada. Ali drugu godinu zaredom ostaje i zbunjen zašto predsjednik Republike ne imenu te velike i zaslužne, jer uistinu „bez tih ljudi i bez onih koji su ih organizirali, hrvatsko ime i hrvatska reputacija bili bi okaljani kako nisu bili okaljani nikad u povijesti“. „Ti ljudi“ su Josip Broz Tito, čelnik Komunističke partije Jugoslavije (KPJ), Maršal, Ljubičica Bijela i Plava, „kumrovečki Joža“, vrhovni komandant NOV i POJ, koji je s najbližim suradnicima, odreda članovima Partije, organizirao i vodio masovan partizanski pokret, Narodnooslobodilačku borbu (NOB) u kojoj su komunisti činili manje od trećine sudionika. Da nije bilo Tita i da nije bilo širokih narodnih masa koje je organizirao, koje su napokon i njega i partizanski pokret (o)branile od izdaje ili kolaboracije s nacifašističkim okupatorom i domaćim veleizdajničkim šljamom (ustaše, četnici, etc.) u najtežim trenucima borbe s višestruko nadmoćnijim neprijateljem, je li, „hrvatsko ime i hrvatska reputacija bili bi okaljani kako nisu bili okaljani nikad u povijesti“. Zato: predsjedniče Milanoviću, a Tito!?

Jednostavno, ne može se na državni praznik Dan antinacifašističke borbe doći u šumu Brezovicu niti bilo gdje, gdje je riječ o slavnoj epopeji NOB-a, partizanima, hrvatskoj državi kojoj su Tito i partizani krvlju vratili darovane i prešutno anektirane teritorije, a da se glasno i sasvim jasno, razgovijetno ne spomene Titovo ime bez kojega sve to jednostavno ne bi bilo moguće. Nacifašistička je podguzna muha na čelu kvislinškoga i međunarodno nepriznatoga tzv. NDH Ante Pavelić hrvatskim teritorijima (Istra, Kvarner s otocima, Gorski kotar, Hrvatsko primorje, Dalmacija s otocima…) bio platio talijanskom fašizmu terorističko podstanarstvo uoči Drugoga svjetskog rata, a mađarskim pak nacifašistima Međimurjem i Baranjom ustaške terorističke kampove (npr. Janka-puszta ili Jankovac) uz granicu tadašnje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Tito i partizani su, kazao je Milanović, „vodili računa da se neki teritoriji Hrvatske, posebno na obali, kojima se trgovalo ’41. godine, dijelovi Dalmacije i Istra vrate Hrvatskoj, i da je trenutak da se taj prostor pripoji hrvatskoj državi. Ti ljudi su u pet dana svibnja ’45., desantom na Istru i Trst, za Hrvatsku za sljedećih, vjerujem, tisuću godine donijeli u hrvatski posjed i hrvatski amanet hrvatsku Istru. To su ljudi koji su bili hrabri, uspješni i pametni“.

A tko su ti ljudi?

Koji ljudi, predsjedniče Milanoviću!? Zato: predsjedniče Milanoviću, a Tito!? Nije pošteno ni dobronamjerno doći 22. lipnja u šumu Brezovicu ili bilo gdje, bilo kada i bilo kojom prigodom spomena na slavne dane hrvatske partizanske epopeje, a ne imenovati tko je organizirao, vodio te ljude, izvojevao pobjedu, a kasnije do pozne dobi vodio državu cijenjenu u svom svijetu. U kojoj je Hrvatska uznapredovala do razine treće među industrijski srednjerazvijenim zemljama u Europi, koju su pak „domoljubi“ s plijenom iz Domovinskog rata unazadili do razine fenjerašice u Uniji. Sic transit. A Hrvat, vidi vraga, „napokon svoj na svomu, hrvatska puška na hrvatskom ramenu i hrvatska lisnica u hrvatskom džepu“!? Sic transit. Fatamorgana maspokovaca ekonomske pameti tipa pokojnog Hrvoja Šošića, Šime Đodana i takvih, je li, uspješno „preustrojena“ u glupavo prokockanu 1990-ih državnu samostalnost, neovisnost i suverenost po još blesavijem obrascu: ne želimo biti u jugoslavenskom kavezu, hoćemo u lažno pozlaćenom NATO/EU-ovom. Ono o prvom u selu i zadnjem u gradu mačku o rep!?

„Da bismo svojoj djeci, koja pokazuju sve manje interesa, govorili o ovim stvarima“, primijetio je predsjednik Republike, „ne smiju biti dogme – zato jer smo na sigurnom terenu. Mi smo na pravoj strani povijesti, na pobjedničkoj strani. Istina i stvarni raspored događaja su na našoj strani. Mi smo dali ogroman obol pobjedničkoj vojsci. Naši preci su se borili na strani dobra i o tomu moramo govoriti cijelo vrijeme. Činjenica je da smo ovdje, na događaju koji je i dalje državni praznik, koji se organizira pod pokroviteljstvom formalne hrvatske vlasti, odnosno hrvatske vlade, govori da za antinacifašizam u Hrvatskoj opasnosti nema. Ali da bi on živio kao sjećanje, treba raditi s mlađima. Ne na nekakvom putu u totalno zajedništvo, koje je u demokratskom društvu nemoguće, nego naprosto u jednoj zemlji u kojoj je konačno došlo vrijeme da razgovaramo o nekim stvarima s puno manje emocija, ali s puno više razuma. Jer, nemamo se čega stidjeti, naš put je bio pravedan i uspješan.“

A tko su ljudi, predsjedniče Republike, koji su izveli najveći dio hrvatskih žitelja svih etničkih, vjerskih, rodnih i inih pripadnosti – ne samo Hrvatica i Hrvata – na put koji je bio pravedan i uspješan i kojega se nemamo zašto stidjeti? Predsjedniče Milanoviću, a Tito!? Za premijera Plenkovića, odgojenog u ateističkoj obitelji intelektualaca odanih Titovoj ideologiji tzv. socijalističkog mraka i zato povlaštenog tada statusa, uopće nije čudno zašto napadno ne spominje ni Tita, ni partizansku pravu stranu povijesti niti njihovu presudnu zaslugu za tzv. međunarodno priznanje RH budući da su poturice oduvijek bili među poštenim pûkom prezreniji od Turaka, a ovi se stalno dokazivati uvjerenijim Turcima od Turaka samih. Politička je karijera takvima, pozicija među dominantnima, pa makar u zapećku, veći magnet i od svakog svjetonazora usisana s majčinim mlijekom. A ovom je majka bila vojna liječnica u JNA, što nije mogao baš svatko, a JNA pak oružana/sigurnosna sljednica partizanske vojske, čuvarica i Tita, i Partije i države koju su iznjedrili upravo Josip Broz i partizani u NOB-u. Pa kad se već spominju poturice, usporediti je Plenkovićev odnos, javni novac i kojekakva državna pokroviteljstva i protokolarne nazočnosti obilježavanju događaja iz tzv. NDH te komemoracijama poraženoj ustaškoj vojsci, koja se redovito prikazuje kao „nedužna hrvatska žrtva partizanskih zločina“ i time kukavički revidira povijesna istina.

Andrej Plenković i HDZ-ova vlada šute, a proustaško-endehazijska crna guja paluca revizionističkim jezikom trujući one mentalno i naobrazbom nedozrele djevojke i mladiće što se na nogometnim stadionima dernjaju „Za dom spremni“, „Ubij, ubij, ubij Srbina“, a podmaliganjeni na nekim okupljanjima zamekeću „Evo zore, evo dana…“ Takvim budalama koji ne znaju smisao/posljedice nacizma i fašizma, ustaškog rasizma što ga prevaljuju preko usana zazivajući krv i ubijanje trebalo bi – za kaznu, nakon što su privedeni! – svaki put iz pedagoško-higijenskih razloga, je li, prikazati dva filma. Jedan za drugim, pa opet dok budalama ne dođe iz debelog mesa u glavu. Najprije „Schindlerovu listu“ Stevena Spielberga, pa „Dnevnik Diane Budisavljević“ redateljice Dane Budisavljević, koji je igrano-dokumentarni film pobijedio 2019. godine na Pulskom filmskom festivalu, odnio sve najvažnije „Zlatne arene“ te izbacio iz igre „Generala“ Antuna Vrdoljaka, basnoslovno skup promašeni film o Anti Gotovini i Domovinskom ratu. „Schindlerova lista“ rendgenski je snimak nacističkog rasizma, izmišljene tzv. arijevštine i genocida, a potresni „Dnevnik Diane Budisavljević“ rendgenski snimak podjednako jezivoga ustaškog rasizma  i genocida u marionetskomu, podrepaško, nacifašističkom vilajetu tzv. NDH. Ne ponovilo se.

Naopaka politika tzv. pomirenja

Ni o kakvom povijesnom, nacionalnom pomirenju tu ne može biti riječi, ma što tko o tomu mislio: vi ste ubijali nas, mi smo ubijali vas, pa sada uzmimo svaki svoje krpice i idemo zagrljeni dalje zajedno. Nema šanse. Svatko koji je svjesno činio zlo drugomu – nije bitno u čije ime, jer je taj razlog uvijek pogrešan – ima platiti s kamatama. Iz pedagoško-higijenskih razloga u odnosu na buduće naraštaje i vlastodršce. Nema tu znaka jednakosti po kriteriju „žrtva je žrtva“. Ustaški koljač sa savske skele u konc-logoru Jasenovcu, zatučen po kratkom postupku nakon ekstradicije s Bleiburškog polja partizanskoj vojsci, nije ista žrtva i ne zaslužuje istu državnu svijeću kao Srbin, Rom, Židov… kojega je zvjerski zaklao i sa savske skele na stratištu gurnuo u rijeku. Zaklani jest žrtva. Koljač nije, dobio je što je zaslužio, presudom partizanskoga pokretnog prijekog suda (smrtna presuda: „Deseti bataljun“, egzekucija na licu mjesta) ili poslije u redovnom sudskom postupku (smrtna presuda 1946. godine patološkom ubojici u Jasenovcu i potkozarskim srpskim selima fra Tomislavu Filipoviću kojega je kapo Vjekoslav Maks Luburić nazvao „Majstorović“ zbog „majstorskog“ baratanja ustaškom kamom). Mnogi iz ekstradicijskih kolona dobili su blaže kazne – od višegodišnjeg prisilnog rada i konfiskacije imovine do gubitka građanskih prava na neko vrijeme – dok ih je većina puštena kući i s vremenom uključena u normalan život, čak na rukovodećim mjestima u društvu i politici. Zahvaljujući Titovoj politici tzv. pomirenja, koju je odobravala i tzv. međunarodna zajednica.

No, totalno naopaka politika tzv. pomirenja, što ju danas prakticira HDZ-ova vlada s premijerom Plenkovićem – navodno na Tuđmanovom tragu; neki revizionistički nadripovjesničari čak spominju proustaškog emigranta Brunu Bušića kojemu je Udba došla glave – nije uspjela „pomiriti ustaše i partizane“, nego ih je još više antagonizirala zato što preživjeli ustaški metuzalemi, njihovi potomci i istomišljenici pogrešno misle kako je došlo vrijeme osvetiti se „Titu, najvećem zločincu 20. stoljeća, i partizanima“ pretvarajući pobjednike u Drugom svjetskom ratu u gubitnike, a luzere u pobjednike, makar moralne, u demokrate, humaniste… U tom smislu, je li, Hrvati se u „samostalnoj, neovisnoj i suverenoj državi ostvarena tisućgodišnjeg sna moraju držati zajedno, bez obzira tko je bio na kojoj strani u Drugom svjetskom ratu“, pa je „ispravno uvažiti činjenicu da je NDH bio ostvarenje državotvornih težnji hrvatskog naroda nakon teškog života u jugosrpskoj tamnici naroda“. I zato službena HDZ-Plenkovićeva vlast uglavnom prešućuje i bagatelizira Tita, slavu narodnooslobodilačke epopeje i partizane, sufinancira s pola milijuna kuna tzv. Počasni bleiburški vod (s deklariranim proustašama, vode ga HDZ-ovi razvikani političari lika i djela jednog Vladimira Šeksa), ali ne daje jedne jedine lipe za skup u šumi Brezovici (osim formalnog pokroviteljstva zadnje dvije godine) niti za komemoraciju žrtvama konc-logora Jasenovca.

HDZ-Tuđmanovo (!?) licemjerje prema temeljima na kojima je nastala tzv. Samostalna, Neovisna i Suverena očitovalo se već prvih 1990-ih godina kada je barbarski, s prešutnim dopuštenjem vlasti, srušeno više  od 3000 spomenika u slavu NOB-a, Tita, partizana, narodnih heroja… Promijenjena su imena ulica, trgova, škola, javnih, kulturnih, sportskih i inih ustanova, očišćeni školski programi, knjižnice, galerije… Snižene su mirovine i invalidnine bivšim partizanima, ukinuta neka prava na liječenje i invalidska pomagala, a isplaćene velike „odštete“ bivšim tzv. političkim zatvorenicima u jugoslavenskim zatvorima (među koje su se prošvercali i notorni kriminalci, međunarodni teroristi, kojekakvi špijuni, etc.) tako da je tzv. politika pomirenja smiješna šarena laža, a službeni odnos vladajućih prema Titu, partizanima i NOB-u (da se i ne govori o razdoblju napretka Hrvatske za tzv. socijalističkog mraka) sramota koja izravno upućuje na neobjašnjivu nezrelost vladajućih što se štafetno mijenjaju već 30 ljeta. Titov partizan pače komunistički komesar u partizanskoj vojsci, visoki vojni dužnosnik nakon rata (kadrovik u vrhu JNA u Beogradu), direktor beogradskog „Partizana“, Titov prvi zagorski susjed i miljenik kojega je pazio i mazio čak i za Maspoka, dao mu luksuznu rezidencijalnu vilu u elitnom dijelu zagrebačkog sjevera, do 1962. godine zadrti apologet tzv. jugoslavenskoga samoupravnog socijalizma i samozvani dr. sc. Franjo Tuđman je nemoralno dopustio nečasnu havariju povijesnog ponosa i slave u čijem je stvaranju osobno sudjelovao. Zajedno s obitelji Tuđman još iz predratnog doba. Zato što bez (pro)ustaške emigracije ne bi dobio Domovinski rat niti bi svijet okrenuo palac gore Bijednoj Našoj?

Zagrebačka sramota na entu

E sad, gdje je tu Milanovićeva – politička, moralna ili koja već – računica da netremice gleda povijesnoj istini u oči, iskreno odaje počast NOB-u, jer „bez tih ljudi i bez onih koji su ih organizirali, hrvatsko ime i hrvatska reputacija bili bi okaljani kako nisu bili okaljani nikad u povijesti“, ali već drugu godinu u šumi Brezovici, kao ni u sličnim prigodama, nije kadar s dužnim poštovanjem izustiti ima jednog od najvećih u hrvatskoj povijesti: Josipa Broza Tita!? Nedvojbeno i jednog od najvećih državnika 20. stoljeća za kojega i dan-danas znaju i s poštovanjem mu spominju ime širom globusa, osobito u tzv. Trećem svijetu. Za razliku od aktualnih u Banskim dvorima i podređene im kuhinje u tzv. Visokom domu, koje nitko u svijetu ne doživljava ozbiljno, Tito i država što ju je vodio imali su svoje „ja“ u tzv. međunarodnoj zajednici koje se s poštovanjem uvažavalo i na Istoku i na Zapadu. Socijalistička Republika Hrvatska (SRH) je tada bila čimbenik i na unutarnjem i na vanjskom planu i, za razliku od ostalih pet republika i dviju pokrajina 24-milijunske SFR Jugoslavije, njezina se Mihanović-Runjićeva himna „Lijepa naša domovino“ izvodila u svečanim i protokolarnim prigodama.

Legendarni Maršal, Josip Broz Tito, ljubičica Bijela i Plava, „kumrovečki Joža“ i sve što je (u)činio i za Hrvate u Drugomu svjetskom ratu i kasnije kao državnik sve do smrtonosnoga 4. svibnja 1980. godine u ljubljanskoj bolnici može skupno i pojedinačno biti svjetski brend na ponos i korist Bijedne Naše, ali… Sada je očito već kasno, kao i novom zagrebačkom gradonačelniku Tomislavu Tomaševiću ispuniti predizborno obećanje da će vratiti Titovo ime najljepšem trgu u hrvatskoj metropoli koje je mimo volje građana sramotnu skinuo njegov prethodnik pokojni Milan Bandić diktatom (pro)ustaškog mentaliteta skupine oko notornog „hrvatskog domoljuba“ islamske vjere Zlatka Hasanbegovića. No, mačku o rep takve i njihovu ideologiju mržnje i zla. Nego, predsjedniče Milanoviću, a Tito!?

(tačno.net)