BOSNA i Hercegovina 2021. godinu ispraća duboko podijeljena i suočena s najvećom političkom krizom od potpisivanja Daytonskog sporazuma, a 2022. dočekuje s nagomilanim problemima čije se rješenje ne nazire, dok raste strah od otvorenih sukoba nalik onima uoči raspada bivše Jugoslavije.
Vladajuća koalicija, koju su tek 14 mjeseci nakon izbora održanih u listopadu 2018. uspostavili HDZ BiH, Stranka demokratske akcije (SDA) i Savez nezavisnih socijaldemokrata (SNSD), od tada je jedva funkcionirala, a zemlja s tom vlašću nije napravila nijedan korak kako bi se približila ostvarenju ključnih vanjskopolitičkih ciljeva približavanja članstvu u EU i NATO-u, dok su se unutarnje podjele produbljivale.
Od četrnaest prioriteta koje je Europska komisija 2019. postavila kao preduvjete za stjecanje kandidatskog statusa, BiH ove godine nije ostvarila niti jedan, pa uskoro ispraća šestu godinu u čekaonici za taj status, premašivši raniji neslavni rekord Albanije.
Disfunkcionalna država
Pandemija koronavirusa još je u 2020. pokazala potpunu disfunkcionalnost države podijeljene entitetskim i županijskim granicama, koja nije bila u stanju stanovnicima osigurati ni cjepivo i spas tražila u donacijama drugih zemalja, dok je zdravstveni sustav pucao po šavovima.
I u 2021. administrativne su podjele ostavile dubok trag pa su se tako građani BiH, primjerice, morali suočiti s činjenicom da im u njihovoj zemlji nije imao tko izdati unificirane covid potvrde nužne za putovanja u inozemstvo.
Jedina koliko-toliko svijetla točka u zemlji je njezino gospodarstvo koje se, unatoč nepovoljnom okruženju, uspijeva izboriti s brojnim izazovima pa je procjena Centralne banke BiH da će realni rast bruto domaćeg proizvoda (BDP) u 2021. biti na razini od 3.4 posto, a sličan rast predviđa se i za narednu godinu.
Među rijetkim dobrim vijestima pred sam kraj godine stiglo je priznanje bosanskohercegovačkoj kinematografiji za najbolji europski film u 2021. Tu je titulu dobilo ostvarenje Quo vadis, Aida, čija je autorica Jasmila Žbanić dobila nagradu za najbolju režiju.
Potresna drama o genocidu u Srebrenici, u kojemu su vojska i policija bosanskih Srba 1995. pobile više od osam tisuća Bošnjaka, još je jednom oživjela sjećanja na kolektivnu traumu u kojoj je Europa nijemo promatrala kako se na njenom tlu zbiva najveći ratni zločin od završetka 2. svjetskog rata, kao i na činjenicu da u samoj BiH postoje oni koji i danas osporavaju razmjere i genocidnu narav tog čina.
Prijetnje secesijom RS-a
Godina na odlasku u BiH će se pamtiti po tome što je zemlja dobila novog visokog predstavnika međunarodne zajednice. Na toj je dužnosti njemački političar Christian Schmidt u kolovozu, nakon 12 godina mandata, naslijedio Austrijanca Valentina Inzka, a taj je događaj označio i ulazak BiH u najozbiljniju postratnu krizu.
Vlasti Republike Srpske, predvođene članom Predsjedništva BiH Miloradom Dodikom, uporno su lobirale da se Ured visokog predstavnika (OHR) zatvori i tako eliminira mogućnost smjene izabranih dužnosnika, kao i nametanja odluka i zakona.
Za to su dobili potporu Rusije i Kine, kojima je BiH postala još jednim prostorom za odmjeravanje snaga sa Zapadom. Imenovanje Schmidta nisu uspjeli spriječiti, no učinili su sve kako bi odgovarajuću odluku Upravnog odbora Vijeća za provedbu mira u BiH (PIC) prikazali nelegalnom i uskratili formalnu suglasnost Vijeća sigurnosti UN.
Najveći je problem ipak nastao kada je visoki predstavnik Inzko uoči odlaska 23. srpnja, temeljem svojih ovlasti, proglasio izmjene Kaznenog zakona BiH kojima će se zatvorskom kaznom sankcionirati svi koji niječu ratne zločine potvrđene odlukama domaćih ili međunarodnih sudova.
Zakon o negiranju genocida
Inzko je tako stavio točku na višegodišnje besplodne pokušaje da se takav zakon donese u parlamentu BiH, što su uporno odbijale vlasti RS-a i to najviše potaknute arogantnim odbijanjem da priznaju zločin genocida u Srebrenici, dok su u tom entitetu istodobno slavili počinitelje ratnih zločina i dijelili im odličja, priznanja i nagrade.
Inzkovo nametanje zakona kojim će se to sankcionirati poslužilo je političarima iz RS-a kao osnova za novu kampanju protiv OHR-a, koja se na kraju pretvorila u blokadu države. Odlukom parlamenta RS-a iz kolovoza dužnosnici iz tog entiteta, koji su u tijelima državne vlasti, dobili su nalog blokirati njihov rad i to provoditi sve dok se „Inzkov zakon“ ne povuče.
Šestomjesečna blokada donijela je nove napetosti i razmjene oštrih optužbi za rušenje države i nepoštivanje ustava. Dodik i njegova vladajuća većina napravili su korak dalje ka faktičkoj secesiji RS-a od BiH kada su ishodili da entitetski parlament 10. prosinca povuče suglasnost na državne zakone o obrani i sigurnosti, sustavu neizravnog oporezivanja i o Visokom sudskom i tužiteljskom vijeću (VSTV).
Do polovice 2022. parlament RS-a bi, na prijedlog vlade koju kontrolira Dodik, trebao donijeti zakone kojima se poslovi obrane, porezne i carinske politike te imenovanja sudaca i tužitelja prenose na entitet.
Analitičari upozoravaju kako je to definitivno put ka pravnom kaosu i anarhiji u zemlji jer, uz sadašnji odnos političkih snaga, nema niti može biti suglasnosti parlamenta BiH za takav korak pa će državni i entitetski sustav doći u sukob s potpuno nepredvidivim ishodom. Posebnu opasnost predstavljao bi pokušaj RS-a da uspostavi svoju vojsku, što predstavnici međunarodne zajednice vide kao „crvenu crtu“ preko koje se ne može prijeći.
Izmjene izbornog zakona
Kraj 2021. obilježile su i rasprave o izmjenama izbornog zakona BiH koje zapravo traju već godinama, no s obzirom na to da se iduće godine planira provedba općih izbora to je pitanje dobilo na značaju pa su uslijedili pojačani napori ne bi li se došlo do nekog rješenja.
BiH do danas nije provela pet presuda Europskog suda za ljudska prava, koji je utvrdio diskriminaciju građana BiH u izbornom procesu bilo temeljem etničke pripadnosti ili mjesta prebivališta. Pripadnici nacionalnih manjina čekaju da se njihova prava ispoštuju još od davne 2009. kada je donesena prva takva presuda poznata kao slučaj „Sejdić-Finci“.
Najveću je političku gužvu ipak izazvalo inzistiranje HDZ BiH da se izborni zakon i ustav izmijene tako da se Hrvatima zajamči da će njihovim većinskim glasovima ubuduće biti biran hrvatski član Predsjedništva BiH te zastupnici u domovima naroda državnog i parlamenta Federacije BiH, uz primjedbu da su do sada Bošnjaci u tri izborna ciklusa svojim glasovima izabrali Željka Komšića kao hrvatskog člana BiH.
Prijedlog je HDZ-a da se taj problem riješi uspostavom dvije izborne jedinice unutar Federacije BiH – jednu bi većinom činili Bošnjaci, a drugu Hrvati. Za SDA, ali i za oporbene stranke koje okupljaju bošnjačko biračko tijelo, taj je zahtjev sporan jer ga doživljavaju kao faktičku uspostavu „trećeg entiteta“, odnosno kao korak ka potpunoj etničkoj podjeli zemlje.
Sljedeća godina mogla bi biti prekretnica za BiH
SAD je imenovao svog posebnog izaslanika Matthewa Palmera kao posrednika u pregovorima između lidera političkih stranaka, pridružila mu se i ravnateljica pri službi za vanjske poslove EU (EEAS) Angelina Eichhorst, no oni do kraja godine nisu uspjeli ishoditi rješenje.
Pozicije SDA i HDZ BiH ostale su udaljene kao i ranije, a oporbene stranke bez kojih se ne može promijeniti ustav odbijaju biti dijelom bilo kakvog rješenja koje bi dovelo do novih diskriminacija.
Problem izmjene izbornog zakona tako ostaje zadaća i za 2022., no s vrlo kratkim rokovima jer bi izbori, planirani za listopad, morali biti raspisani do 5. svibnja. Prije toga se u parlamentu BiH moraju izglasati potrebne zakonske i ustavne promjene, što se sada čini krajnje neizvjesnim.
Ne postigne li se dogovor o izmjenama izbornog zakona HDZ BiH je najavio da neće sudjelovati na izborima unatoč inzistiranju međunarodne zajednice. Dodik je naznačio da bi se i srpske stranke u takvom scenariju mogle pridružiti bojkotu.
Iduća bi godina tako za BiH mogla biti prekretnicom jer postoje samo dvije opcije: da se nagomilani problemi napokon počnu rješavati ili da kriza eskalira, a zemlja nepovratno potone u glib potpunih etničkih podjela.
(Index, HINA)
