Piše: Danilo Marunović
Bilo je sparno ljetnje poslijepodne kada sam, prije neki dan, u jednom uspavanom crnogorskom gradiću sa prijateljem otišao na piće.
Ulazak u kafe pretvorio se u pravu dramu kada su dva-tri spojena stola mišića, tetovaža, alkohola i mrkih pogleda primijetili „Marunovića“. Simfonija lokalnih političkih opštih mjesta, psovki, međunacionalne netrpeljivosti, dramatičnih ustajanja i sijedanja bili su dovoljni da naš kapric isprovociraju i da, ipak, sjednemo za svoj sto i popijemo piće, jer „nećemo se povlačit“ pred ovakvima! Salun sa Divljeg zapada…
Graja političkog orgijanja rastjerala je fini svijet. Nema nikog osim pomenutih mućaćosa. I nas, zalutalih gringosa. Vrelina je osvojila gradić, a ulice su puste. Čista tenzija od 15 minuta, koliko je trajao moj džin-tonik, prijateljev utisak Zafranovićevog filma i uvreda na nacionalnoj osnovi koje smo pokušavali da ignorišemo. Baš zbog ovakvih situacija, sve rjeđe izlazim na javna mjesta i nemam realnu sliku „sa terena“. Međutim, tog popodneva mi je bilo kristalno jasno – Crna Gora je bure baruta!
Kao dijete gledao sam priloge CNN-a iz pojasa Gaze, a scene ljudi koji se gađaju kršima ostale su mi urezane, isto kao i osjećanje da se to događa neđe daleko, predaleko od nas.
Danas, u 21. vijeku, civilizacija se brutalno polarizuje, predstavljajući se kroz svoja dva lica: jedno u kome Elon Mask organizuje komercijalne letove u svemir, a drugo u kome avganistanske žene strepe za svoj opstanak i osnovne slobode dolaskom Talibana na vlast.
Da li vas Crna Gora danas više podsjeća na interplanetarnu verziju svijeta ili onu vjerskog nacionalističkog dogmatizma?
Đe smo se to spotakli, kao pojedinci, da se pohvatamo u zamke koje smo nekim čudom ipak izbjegavali, onda kada ni komšijski narodi nijesu? Pa, mi smo početkom 20. vijeka imali mnogo više građanskog kapaciteta nego danas. Status Muslimana, na primjer, u kraljevini Crnoj Gori, dakle po okončanju viševjekovnog rata sa Osmanlijama, i u državnom i u međuljudskom smislu, može da služi kao primjer nama, 100 godina kasnije.
Danas to što sam Crnogorac nekome daje dovoljno povoda da me provocira i vrijeđa, što meni daje razlog da zaključim – nešto sa nama ozbiljno nije u redu!
Ono što sada artikulišemo kao građansko, posljedica je burne istorijske prošlosti i dinamičnog geopolitičkog ritma regiona koji danas kreira suživot Crnogoraca, Srba, Albanaca, Bošnjaka, Muslimana, Hrvata, Roma itd… Svaki put kada su se dešavale varnice između nekih od naroda, to je bilo dirigovano i fabrikovano kao dio tuđih interesa, odnekud spolja.
U odsustvu nacionalizma, što je, ako mene pitate, naša superiorna tekovina na koju moramo biti ponosni, bilo je nemoguće mrzjeti ikoga zbog drugačije nacionalnosti. Tako se vazda živjelo u Crnoj Gori, a ako neko kaže suprotno – laže.
Onda, kada su se tenzije na momente podizale, kao po receptu se to radilo u službi velikodržavnog komšijskog projekta. To što su se pijani i ostrašćeni kauboji okomili tog dana na nas nije sukob između Srba i Crnogoraca, već između vulgarnosti i pristojnosti. Na toj banalnoj zabludi i zamjeni teza zasniva se kompletna politička realnost u zemlji.
Jer, kad oduzmete „ko je Srbin-ko je Crnogorac“ mantru, političkim formacijama u Crnoj Gori ne ostaje ama baš ništa! Koncepti ekonomskog razvoja? Geopolitičko strateško pozicioniranje? Ekologija kao dominantan model državnog djelovanja? Modeli održivog razvoja? Da li ove stvari više iko pominje? Glavna tema u medijima već danima je postavljanje i paljenje jednog istog transparenta.
Repetativni geg kao rediteljski postupak je tipičan za komedijske žanrove, posebno za farsu i vodvilj. To vam je, na primjer, kada se u seriji „Alo, alo“ u svakoj epizodi pojavi onaj loše kamuflirani lik i kaže: „It is I, Lekler!“
Odbijam da živim u takvom društvu! Ne znam za vas, ali meni je odavno jasno da ovo nije borba za Crnu Goru po mojoj mjeri. Ako nam Aleksandar Vulin i Draško Stanivuković svojom patološkom i pervertiranom vizijom Crne Gore kao srpske Sparte, kreiraju mjeru, intenzitet i formu naše kontraofanzive za zemlju u kojoj se međusobno poštujemo i ne negiramo, onda nećemo odgovarati primitivnim rimama „što ste na nas digli hajku“, znate dalje…
U takvoj političkoj borbi ovnova, mi smo već unaprijed izgubili, jer smo pristali na istu civilizacijsku ravan, na teren koji su nam oni odredili.
Cetinje, i protest koji treba da se desi, MORA odisati onim čime smo ljubav prema svojoj zemlji zauvijek odredili! Poštovanjem, vaspitanjem, kulturološkom superiornošću, afirmacijom zajedničkog života, u kome ima mjesta i za Srbe i sve ostale… U kojoj se na skupovima pjeva, a ne psuje.
Hajde da tog dana ponudimo pomirenje, istorijsko ako hoćete, jer ćemo tim gestom, tim šah-matom – ljudskim, a ne političkim, u jednom potezu razoružati sve Vučiće, Vuline, Kačavende i ostale vladike.
Već smo jednom u tome uspjeli i kupili svijet dokazavši da smo zreli za nezavisnu državu. Za građansku i međunarodno priznatu državu. Državu NATO saveza na putu ka EU.
Prebacimo cijelu borbu na naš teren! Pomirimo se sa komšijom, sa bratom i onim pijanim neznancem koji te provocira u kafani. Traži poštovanje za sebe, ali poštovanje i njemu daj. Ako i tada ne budeš poštovan, u redu je… Ali, tada to više nije sukob Crnogorca i Srbina, već gospodina i divljaka.
Svaka ružna riječ, poruka ili usklik tog dana, ili tih dana, na Cetinju biće usmjereni protiv nas. I naše misije za slobodnu i građansku Crnu Goru. Ako budemo pametni i budemo slijedili ovakav put, kompletna realnost izgledaće drugačije.
Crkveni lideri koji po cijenu sukoba žele da se „krunišu“ na Cetinju, izgledaće baš onako kakvi i jesu – kao političke marionete bez suštinskog integriteta, duhovničke harizme i misionarstva hrišćanstva (ljubavi). Uvrede od strane Crnogoraca od njih prave martire. Sveti Petar Cetinjski je poslanicama mirio zavađeni narod. A oni…?
Da li je ovaj put nepopularan za političare? Da li im rejtinzi odlaze dođavola retorikom pomirenja? Naravno. Zato i jesmo u podjelama. Zato što je to najbrži i najlakši put za političke poene. Zato što se ljudi dominantnog profila na Balkanu, socijalne nesigurnosti, slabog obrazovanja i duhovnog siromaštva najbrže aktiviraju kroz emociju nacionalnog.
Vjerujem da naš odgovor otetoj baštini, kulturi, i slobodi ako hoćete, najezdi kvazi duhovnosti, ekstremizovanog pravoslavlja koje vodi u podjele, mora biti ljubav i poštovanje, sasvim jednostavno i prosto… I djelima i retorikom.
Neko namjerno kreira atmosferu tempirane bombe. Neko želi da eksplodiramo. Sasvim je jasno. Situacija je tenzična, ljudi su ostrašćeni. Bure baruta, još jedno na Balkanu. Sve smo ovo već vidjeli. Ali ono što nas čini drugačijim jeste ta drskost u antiratnoj odlučnosti koju smo već pokazali devedesetih.
Ne mogu oni toliko da mrze, koliko mi možemo da volimo. Kažu da je politička elita odraz onoga što društvo jeste u tom trenutku. Zaista mislim da ovog puta to nije slučaj.
(Portal analitika)
