Titov posjet Vatikanu trajao je dva i pol sata, a njegov razgovor u četiri oka sa Svetim Ocem trajao je 75 minuta, što je bilo dulje od bilo kojeg razgovora pape s nekim državnikom
Piše Hrvoje Klasić, povjesničar
Taj 29. ožujak 1971. bio je po mnogočemu jedinstven u dugoj povijesti Katoličke crkve. Prvi put se na javnim mjestima širom Vatikana pojavio najpoznatiji simbol komunizma – crvena zvijezda petokraka. Radilo se o zvijezdi na zastavi socijalističke Jugoslavije, plavo-bijelo-crvenoj trobojci koja se tog dana vijorila središtem države kojom upravlja Kristov namjesnik na zemlji. Povod je bio, kako su to isticali brojni svjetski katolički mediji, jedan od najvažnijih svjetskih događaja u pogledu širenja mira i suradnje među narodima. U posjet najuglednijem vjerskom lideru došao je jedan od najuglednijih svjetskih državnika. Naravno, riječ je o susretu pape Pavla VI. i predsjednika SFRJ Josipa Broza Tita. Bio je to prvi službeni prijem šefa jedne komunističke zemlje u Vatikanu, i ujedno prvi službeni prijem jednog Hrvata kao šefa države. Tijekom Drugog svjetskog rata papa Pio XII. primio je Antu Pavelića, ali to nije bio državnički susret nego privatna audijencija jer, za razliku od komunističke Jugoslavije, Vatikan nikad nije službeno priznao ustašku NDH. Titov posjet Vatikanu trajao je dva i pol sata, a njegov razgovor u četiri oka sa Svetim Ocem trajao je 75 minuta, što je bilo dulje od bilo kojeg razgovora pape s nekim svjetskim državnikom do tada. Pričali su o aktualnim političkim i sigurnosnim problemima u svijetu, prvenstveno o ratovima u Vijetnamu i na Bliskom istoku, ali i o mogućnostima daljnjeg unapređenja odnosa između Jugoslavije i Svete Stolice.
A ti su odnosi od završetka rata bili ispunjeni brojnim izazovima, nesuglasicama, pa i otvorenim neprijateljstvom. Sve je počelo optužbama na račun hrvatskog katoličkog klera zbog suradnje s ustaškim režimom tijekom rata, da bi kulminiralo hapšenjem, suđenjem i zatvaranjem zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca. Događaj koji će potaknuti prekid diplomatskih odnosa između Jugoslavije i Vatikana bilo je imenovanje Stepinca kardinalom 1952. od strane pape Pija XII. Nakon desetak godina “šutnje” odnosi se počinju normalizirati sredinom 1960-ih, i to na inicijativu dvojice papa – Ivana XXIII. i Pavla VI. Ne samo što se ponovno počelo pričati, nego je Katolička crkva i djelima nastojala pokazati da je spremna na promjene. Tako je npr. izostanak demonstracija protiv Tita tijekom njegova posjeta Južnoj Americi 1963. bio velikim dijelom posljedica cirkularnog pisma koje je iz Vatikana poslano južnoameričkim biskupima, a u kojemu se traži da ovi utječu na antikomunističke grupacije u svojim zemljama. Puni diplomatski odnosi između Jugoslavije i Vatikana ponovo su uspostavljeni 1970. godine.
Iako su se Tito i Pavao VI. u ožujku 1971. prvi put susreli uživo, njihova komunikacija u tom je trenutku trajala već neko vrijeme. Tijekom 1968. razmijenili su nekoliko pisama, naslovljenih “Svetom Ocu”, odnosno “Njegovoj Ekselenciji, Maršalu i Predsjedniku Jugoslavije”, u kojima se spominje jugoslavenska inicijativa za sazivanjem velike međunarodne konferencije na kojoj bi sudjelovale sve zemlje zainteresirane za izgradnju mira u svijetu. S tim u vezi papa šalje poruku jugoslavenskom predsjedniku da podržava inicijativu i čak razmatra mogućnost prisustva Svete Stolice na konferenciji u svojstvu promatrača. Te 1968. u službenom posjetu Vatikanu bio je i predsjednik vlade Jugoslavije Mika Špiljak, a posjet će ostati upamćen po neočekivanoj gesti domaćina. Naime, prilikom ispraćaja jugoslavenske delegacije papa Pavao VI. je samoinicijativno na hrvatskom uzviknuo “Živjela Jugoslavija!”.
Nije nevažno spomenuti da se Titov posjet Vatikanu događa u vrijeme zahuktavanja Hrvatskog proljeća, masovnog pokreta koji hrvatski političari, intelektualci i studenti pokreću s ciljem redefiniranja odnosa u socijalističkoj Jugoslaviji. Ono što s tim u vezi upada u oči je izostanak javnog angažmana i konkretne podrške hrvatskim zahtjevima, kao i izostanak konkretne osude progona i podrške progonjenim Hrvatima od strane Crkve u Hrvata. Nema sumnje da taj izostanak, između ostalog, treba gledati kao posljedicu novog realiteta u odnosima između Svete Stolice i Jugoslavije. Po tko zna koji put, Crkva je svojim racionalnim i pragmatičnim izborom prioriteta pokazala da politiku smatra umijećem mogućeg. Zato te 1971. izbor nisu mogli biti Savka, Tripalo, Tuđman ili Čičak. Jedini mogući izbor, kako u Vatikanu, tako i na Kaptolu, bio je Josip Broz Tito.
Izvor: 24sata.hr (Tekst prenosimo uz dozvolu autora)
