petak, 9 decembra, 2022

Memorija i Jugoslavija

Slične objave

Podeli

Poželjna forma memorije je pogled pun mržnje upućen u superiornu prošlost. No ima li većeg samoponiženja od krivotvorenja vlastita sjećanja? Prevelikom broju Hrvata, uključujući trenera splitskog Hajduka, dogodilo se da su, ostavši bez Jugoslavije, ostali i bez dostojanstva.

Piše: Viktor Ivančić

Ovo me tendenciozno suđenje podsjetilo na doba Jugoslavije – izjavio je trener Hajduka Mislav Karoglan nakon utakmice koju je njegova momčad igrala u Koprivnici protiv Slavena Belupa, neslavno remiziravši.

Potom ga je nekoliko kritičara izložilo tendencioznom opanjkavanju. Jedini – i potpuno promašen – argument tih kritika glasio je da 40-godišnjeg Karoglana nepravično suđenje nikako ne može “podsjetiti na doba Jugoslavije”, jer je on u vrijeme nestanka te zemlje imao nepunih devet godina.

Zašto se, do vraga, sredovječna osoba ne bi sjećala perioda kada je išla u prvi, drugi ili treći razred osnovne škole? I zašto bi osmogodišnji svjedok nekog “doba” bio manje vjerodostojan od onoga trostruko starijeg, pogotovo kad je riječ o nogometnom suđenju, kao vjekovnoj temi u našim obiteljima? Napokon, svatko ima pravo na nesretno djetinjstvo, pa i na memorijsku pohranu te traume kao mučeničke relikvije kojom će obrazlagati poraze u kasnijem životu.

Ne znamo što se s malodobnim Mislavom Karoglanom tada dešavalo. Možda ga je otac bjesomučno tukao poslije svake nedovoljne ocjene, šakama za matematiku, nogama za poznavanje prirode i društva. Možda ga je majka silila da kleči na zrnima kukuruza kada je ukrao tablu eurokrema u mjesnom dućanu. Možda ga je rodica uhvatila dok je gol pozirao pred zrcalom, te ga otkucala župniku, da bi onda ovaj, prije nego što rutinski razreže kaznu od po deset očenaša i zdravomarija, zatražio od mlađahna grješnika da nedoličnu radnju ponovi pred njim, u tami ispovjedaonice… Naravno da je besmisleno o tome špekulirati, no u slučaju da su se barem neka od tih ili sličnih stresnih iskustava doista zbila, nesumnjivo su poticala iz “doba Jugoslavije”.

Problem s Karoglanovom artikulacijom vlastita pamćenja, međutim, u tome je što “doba Jugoslavije” navodi kao opis i objašnjenje devijacije na koju se referira, a ne kao period u kojem se ona događala. A to će reći da je “doba Jugoslavije” u njegovoj memorijskoj kartici aktualnog porijekla, da ono ne pripada prošlosti, već nadire iz sadašnjosti. Kao ni bilo koji drugi Hrvat koji vodi računa o svojoj socijalnoj poželjnosti, Mislav se Karoglan ne mora sjećati Jugoslavije da bi je zadržao u najgoroj uspomeni.

Malo je teži slučaj da bi ga “tendenciozno suđenje” u Koprivnici moglo podsjetiti na “doba Jugoslavije” u temporalnom smislu, ponajprije stoga što u “doba Jugoslavije” Hajduk nije ni igrao prvenstvene utakmice u Koprivnici. Tada je to bio respektabilan nogometni klub koji se nadmetao s respektabilnim protivnicima – Partizanom, Dinamom, Zvezdom, Veležom – a ne provincijalna momčad koja trči za bodovima po provincijskim ledinama. U Koprivnici je Hajduk mogao gostovati samo na kakvoj prijateljskoj pripremnoj utakmici, i to uz odluku trenera da u igru ne uvodi najbolje igrače, e kako se ne bi ozlijedili uoči predstojeće utakmice četvrtfinala kupa protiv Budućnosti iz Titograda.

Svejedno, “doba Jugoslavije” kao markacija za svekolike nepravde, pa i za nogometne sudačke krađe, oštro je urezano u Karoglanovo “pamćenje”, a pritom je posve nevažno je li u predmetnom razdoblju on imao osam ili trideset i osam ljeta. Njegova se memorija, naime, ne temelji na doživljenom, nego na naučenom. Njegove godine ne čine ga manje relevantnim prodavačem magle.

Kolinda Grabar-Kitarović, recimo, proboravila je u Jugoslaviji zamalo četvrt stoljeća, ali je to nije priječilo da se za potrebe inozemnog tiska “prisjeti” kako je u toj zemlji postojala samo jedna vrsta jogurta, makar je općepoznato – što se činjenica tiče – da je vrsti i marki toga mliječnog proizvoda bilo koliko ti duša želi. Naprosto, memorija ne podnosi faktografiju kada ima ambiciju da se, umjesto očitovanja o prošlosti, udvara sadašnjosti, to jest kada zloglasno “doba Jugoslavije” treba biti samorazumljiva odrednica za bijedu, glad i neimaštinu.

S mlađima je stvar još manje komplicirana: istraživanja bi potvrdila da najtraumatičnije uspomene na jugoslavenski pakao uzgajaju oni koji su rođeni nakon devedeset i prve. Što je duže mrtva, po Jugoslaviji se ležernije lupa, i nema naznaka da će taj nekrofobični festival kroz dogledno vrijeme gubiti na popularnosti.

Sve u svemu, “doba Jugoslavije” kao inkarnacija apsolutnog mraka jezdi kroz kolektivno pamćenje Hrvata čak i kada ga se oni ne sjećaju, odnosno – ponajprije tada. Za one u odmaklim godinama, pak, nikako nije preporučljivo pamtiti to razdoblje u povoljnijem svjetlu nego što je to podnošljivo, barem da se izbjegne sumnja na sabotažu. A poznat je i motiv obuhvatne nacionalizacije memorije: slika davne Jugoslavije kao maternice svih zala u optjecaju je zbog toga da se današnje nesreće ne bi doimale toliko beznadnima.

Na tržištu iluzija, uzgred budi rečeno, jedna od otrcanijih je ona da će se ozloglašavanjem Jugoslavije Hrvatska učiniti boljom. Osim svega – vratimo li se loptačkome povodu ovoga teksta – taj manevar nije ni naročito sportski. No kada se povede priča o hrvatskom nogometu, kome je još stalo do sporta?

Odamo li se, ipak, svojevrsnom faktografskom ekstremizmu, pa mentalni teritorij namijenjen pamćenju dovedemo u kontakt s golim činjenicama, postaje skoro do banalnosti jednostavno podrivati opća uvjerenja.

Na primjer: u “doba Jugoslavije” Hajduk je vrijedio, a danas ne vrijedi. Na primjer: osim izvrsnoga nogometnog kluba, Split je u “doba Jugoslavije” imao i izvrstan teatar, i izvrstan košarkaški klub, i izvrstan dnevni list… a danas su ti punktovi iz gradskih legendi srozani na dronjke koji troše zadnje ostatke nekadašnje slave. Na primjer: lokalni industrijski giganti iz “doba Jugoslavije”, poput Brodogradilišta, Jugoplastike ili Jugovinila, upošljavali su desetke tisuća ljudi, a danas su to sure posttranzicijske razvaline, dok potomci nekadašnjih varilaca i strojarskih inženjera grade svoje egzistencije čekajući da baba umre, kako bi njezin stan, dobiven u “doba Jugoslavije”, nasljednici mogli pretvoriti u upotrebljiv turistički apartman. Iako su kroz trideset godina davali sve od sebe, nacionalistički predatori nisu uspjeli čak ni uništiti sve ono što im je u naslijeđe ostavio socijalistički modernizam.

Naravno da onda treba biti oprezan kod osvrtanja. Naravno da će poželjna forma memorije biti pogled pun mržnje upućen u superiornu prošlost. Naravno da će zbog provale frustracije i bijesa – jer prošlost vrijeđa razinom koju danas nije zamislivo dosegnuti – u Hajdukovoj staklenoj vitrini skoro dvadeset godina nedostajati pehar maršala Tita što ga je klub u više navrata osvajao u “doba Jugoslavije”.

Još je kukavnija bila fleksibilizacija pamćenja na individualnom planu. Među tisućama duša što su onoga 4. svibnja 1980. u žalobnom spektaklu na poljudskom stadionu lile krokodilske suze, znatan je udio onih koji će desetak godina kasnije uvjeravati sebe i druge da su tada, pod svjetlima reflektora, plakali od sreće. Mnogi pripadnici nepregledne mase što je na zagrebačkom željezničkom kolodvoru tronuto ispraćala Plavi vlak s posmrtnim ostacima Josipa Broza zaklinjat će se deceniju kasnije kako su tamo prispjeli samo da bi pljunuli u vagon s putujućim lijesom. Tako je ovdje građena junačka tradicija. I današnjeg Dinama, i današnjeg Hajduka, i svega ostalog.

Ima li većeg samoponiženja od krivotvorenja vlastita sjećanja? Suviše velikom broju Hrvata, uključujući trenera splitskog kluba, dogodilo se da su, ostavši bez Jugoslavije, ostali i bez dostojanstva.

(Novosti)