subota, 1 oktobra, 2022

Schmidt i mi – ponuda novog poraza

Slične objave

Podeli

Zlatko Dizdarević

Problem ovdje i nije u Uniji spram koje je sve više apatije a manje respekta. Ovdje je sad do ljudi koji ipak shvataju da su ključne šanse za neophodne preokrete propuštene, od Dejtona, kapitaliziranja Haga, pa aprilskog paketa, reforme ustava i posebno pravosuđa itd. Vraćanje onome što izgleda da Unija, Schmidt i ovdašnji pohlepni pojedinci i grupe hoće – put je u katastrofu bez povratka. Riječ je o Pandorinoj kutiji za BiH. Iz Brisela, Amerike ili Rusije, pomoć neće doći. Učinili smo se malim i nebitnim razlogom za njihovo ratovanje u nas. Snaga za spas države, društva i nekada postojećeg digniteta mora se naći u kući. U protivnom, ni kuće uskoro neće više biti. A i to ćemo uz zasluge, šutnjom.

U vremenima u kojima se puno i brzo zaboravlja, ponešto s razlogom istrajava u pamćenju. Recimo, prije evo tačno mjesec dana, nakon istinski jadne konferencije u Briselu sa koje su članice Evropske unije zemljama Zapadnog Balkana poslale šest brutalnih NE u odgovoru na njihove ustreptale želje spram kakvog – takvog napretka u primicanju Uniji, još uvijek zvone riječi Edi Rame, premijera Albanije. Na zakazanu konferenciju za štampu na koju nisu došli šefica Evropske komisije Ursula von der Leyen i Emmanuel Macron, predsjednik Francuske u tom času predsjedavajućom Unijom (kažu, nisu imali vremena), Edi Rama je, uz uočljivi sarkazam kazao: “Meni je žao Evropske unije. Oni su u puno gorem stanju od nas, nadam se da im mi možemo pomoći…” Na Twitteru je nastavio o utiscima iz Brisela: “Lijepo mjesto, lijepi ljudi, lijepe riječi, lijepe slike, zamislite samo kako bi sve to bilo još ljepše kad bi nakon lijepih obećanja uslijedilo i njihovo ispunjavanje…”

Koliko god ove riječi bile neuobičajene, one na sjajan način pokazuje kako to izgleda kada uz lažne povode Brisela kandidati “sa kičmom” shvate šta je zapravo realnost o proširenju unutar interesa rasute Unije: Ne trebate nam, za sada! Ali i kako to izgleda kod onih koji dalje od nosa ne vide, da se o političkom dignitetu i ne govori. Ono kazano juče pa suprotno učinjenog danas, realnost je u svijetu, ne samo u EU. U novom sudaru zapadno-istočnih interesa drugi su i partneri i druga obećanja. Ali i prava na komentare poput onih Edi Rame kazanih u Briselu.

Šta je tu tipično, pa i u našoj maloj priči sa Visokim predstavnikom Schmidtom i njegovom, još uvijek neobjavljenom idejom o promjeni Ustava Federacije BiH i nametanju izbornog zakona. Tvorac prijedloga do ovog časa nije se odazvao čak ni pozivu iz VSTS da bar tamo o svemu precizno kaže što treba. Otud i natuknice što o svemu kao reakcije kolaju unaokolo, od nagađanja pa komentarisanja, najava skupštinskih rasprava, šutnje samog Schmidta do prijetnji ulicom pa i sudom.

Malo ko pri svemu ovome, mimo izuzetaka, ima potrebe i elementarne političke pa i analitičarske spremnosti da u kontekst cijele ove priče udene već povučene poteze vani, važne za razumijevanje teme ovdje. Recimo, nezaobilazna je činjenica da Evropska unija, nikada ne vuče poteze kojima se bilo kojoj državi izvan EU daje i pola koraka prednosti nad zainteresiranim igračem za istu temu, koji je član EU. Posebno, ako je riječ o pitanju što je mimo “zajedničke i usaglašene politike” u EU. Danas je, recimo, ta “usaglašena politika” apsolutno poznata i neupitna na liniji Rusija – Ukrajina, zapravo Rusija – Zapad.

Na ovoj interesnoj matrici Ukrajina preko noći i bez ispunjenog ijednog EU uslova, zajedno sa Moldavijom iz iste igre, dobija potpunu podršku za kandidaturu. A kleli se u Briselu da potez prema Ukrajini neće biti politički, već poznat, tragom uobičajenih standarda (sic). BiH je glatko otpala, kobajagi zbog neispunjenih uslova, što bi bilo validno, da nije sjećanja na “uslove” svojevremeno primijenjene u slučaju zemalja iza dotadašnje “zavjese”. Ali, njih je tada trebalo uvući u EU i NATO, na granici sa Rusijom. Nepristanak Dodika i njegovo “ne” sankcijama Rusiji uz otpor prema NATO-u, danas je eto jak razlog za otpor bh. kandidaturi. A samo prije koju godinu naglas se ponavljalo iz Brisela kako “BiH postiže impresivne rezultate na putu u EU”. Tada im tako trebalo. I veto EU Bugarske Makedoniji zbog čitave liste histeričnih i neutemeljenih tvrdnji spram Skoplja, jači je nego čak i sramno a lažno obećanje da će uz promjenu imena državi, Makedonija ispuniti uslov za dalji evropski put…Ime su promijenili, a dobili od šake do lakta sa pregovorima za ulazak u EU. Ni Srbiji ništa, opet zbog sankcija Rusiji. Nije čudo što je lukavi Vučić onog 23. juna kazao kako “ionako ništa nisam ni očekivao od tog samita”. Zna on dobro da ne smije sići sa klackalice Moskva – Zapad jer su na njoj utezi raznih vrsta, od prošlosti i budućnosti, mitova i realnosti, do politike i ekonomije, vlasti i ličnog opstanka…

U sve ove velike i male storije o svekolikoj političkoj histeriji koja se valja unaokolo, upetljala se i ova priča o Schmidtu i nalogodavcima iz sjene. Priča koja uzdrmava Bosnu i Hercegovinu a unutar koje, zapravo, najvažniji biju prije svega svoje vlastite bitke. Usijano pitanje je, ko će pobijediti? Visoki predstavnik ili njegovi protivnici. Čak više i ne iza kulisa, uz Schmidta su, šifrirano ili otvoreno, prevashodno lideri Zagreba što guraju projekat svog, mic po mic legaliziranog “prava na BiH” i posebno “njihovo” biračko tijelo ovdje. Glavni operativac je ovdašnji HDZ i Dragan Čović sa vlastoručno odabranim krugom igrača oko sebe, koji trijumfalno legaliziraju sve mehanizme ovladavanja sistemom i blokadama u Federaciji BiH ali, uz pobjedu Schmidta, plan je čak i sa više od toga. Odmah do njega je Dodik čijoj poprilično već ostvarenoj “državi” najavljivani prijedlozi na terenu ustavnih promjena i izbornog zakona samo znače vjetar u leđa. Treći entitet je korak do teritorijalizacije podjele države. Izetbegoviću i SDA-u, konačno, kroz balansirane reakcije na sve ovo, nije mogla biti pružena sjajnija prilika za povratak u predizbornu igru sa usklikom o odbrani Bosne. Uz ostanak na vlasti i njega i svih njegovih. Uz punu pomoć ojačalog faktora vjere, što je u konkretnom slučaju posebna tema mnogih analiza na zapadu. Ne i povodom drugih.

A ko je u ovoj kobajagi autohtonoj priči Schmidta i njegovih savjetnika o boljoj BiH, za Evropsku uniju jedini njihov igrač? Zagreb, sa neumornim Plenkovićem, pogleda stalno uprtog u Brisel danas i sutra, i politički već estradnim Milanovićem. Može li se očekivati da će u ovom slučaju Unija dozvoliti “poraz” u bitkama njihovih članova nad onim dijelom Balkana kojemu su oni sami hladno rekli “NE”, uz još još pet drugih poniženih sa tih prostora.

Kako se sad u gradu “lijepih ljudi, lijepih riječi, lijepih slika…” što bi kazao Edi Rama, može dodatno zagorčavati život tim njihovima članovima, samo koji dan nakon što su ih još Rusi stavili dodatno, na spisak neprijatelja. Takvi heroji unutar Evropske unije ne smiju biti poniženi odsustvom najveće podrške kojom ih njihova EU mora nagraditi za ovakav status kod Rusije, znači i elitni u EU.

Podjednako kao što su se nakon Brisela 23. juna ušutili i Ursula i Emmanuel, tako evo još šuti i Schmidt. Ovdje je, očigledno, koncept isti. I uvjerenje u Briselu da će to proći podjednako tiho. Čini se da je ovaj put priča sa BiH malo drugačija. Problem ovdje i nije u Uniji spram koje je sve više apatije a manje respekta.

Ovdje je sad do ljudi koji ipak shvataju da su ključne šanse za neophodne preokrete propuštene, od Dejtona, kapitaliziranja Haga, pa aprilskog paketa, reforme ustava i posebno pravosuđa itd. Vraćanje onome što izgleda da Unija,  Schmidt i ovdašnji pohlepni pojedinci i grupe hoće – put je u katastrofu bez povratka. Riječ je o Pandorinoj kutiji za BiH. Iz Brisela, Amerike ili Rusije, pomoć neće doći. Učinili smo se malim i nebitnim razlogom za njihovo ratovanje u nas. Snaga za spas države, društva i nekada postojećeg digniteta mora se naći u kući.

U protivnom, ni kuće uskoro neće više biti. A i to ćemo uz zasluge, šutnjom.

(Tačno.net portal)