четвртак, 21 октобра, 2021

Život kao crtana avantura

Slične objave

Podeli

Nostalgični razgovori (1) DUŠAN PETRIČIĆ I BORIVOJ DOVNIKOVIĆ BORDO

Piše: Dušan Petričić

Imaš pravo, bez svog sveta paralelnog sa grubom stvarnošću možda ne bih lako preživeo. U svetu svoje mašte, umetničkih sigurnosti, pretrpeo sam sve nedaće i oskudice rata, tiranije i okupacijske stvarnosti

Ove godine navršava se tačno sedam decenija od premijere prvog animiranog filma nastalog na prostoru koji se u dva navrata nazivao Jugoslavija. U sali bioskopa Balkan, u Zagrebu, prikazan je film Veliki miting u produkciji redakcije Kerempuh.
Na ovom, po mnogo čemu značajnom projektu, prve korake u animaciji načinio je veliki filmski i likovni umetnik Borivoj Dovniković Bordo (1930).

Pomenuti jubilej je neposredni povod za ovaj nostalgični razgovor dva dugogodišnja prijatelja. Razlog je, zapravo, mnogo dublji – pokušaj dva profesionalca koji su prirodom svog posla duboko uronjeni u društveno-istorijska talasanja na Balkanu da razumeju svu njihovu dramatičnost i apsurdnost.

Dušan: Hajde da dozvolimo za početak jedno stereotipno pitanje – kada i gde si rođen i šta ti je ostalo najdominantnije u sećanju na rane godine života, pre prvog raspada Jugoslavije i Drugog svetskog rata.

Bordo: Došao sam na svijet prije devedeset i jednu godinu u Osijeku, od oca Dušana i majke Marije. Otac, mladi osječki redar (gradski policajac) oženio se lijepom slovenskom gastarbajtericom 1928. Tada je Slavonija bila odredište za mlade Slovenke koje su tražile posao u bogatom susjedstvu! Osijek, centar Slavonije, bio je treći grad ekonomije i kulture u Jugoslaviji (tu snagu izgubio je nakon Velikog rata, a definitivno 1948. raskidom sa Istokom, kada ga je zatvorena granica s Mađarskom ostavila u ćorsokaku, izvan pravca Ljubljana – Zagreb – Beograd).

Kako je mati umrla pet godina kasnije (TBC), sve moje djetinjstvo nastavilo se pod tom nesrećom. Izgubiti mater, bez obzira na beskrajnu brigu oca nakon toga, bila je tragična sudbina za petogodišnje dijete. Tetke, baka, dječji dom, otac bez supruge – nikad ne mogu nadoknaditi majku-domaćicu. Spasila me je naklonost crtanju koja je postala definitivna značajka u mom budućem životu. Otac mi je pričao da mi je olovka bila neprekidno u ruci od moje treće godine!

Dušan: Mislim da sam odavno razumeo i oberučke prihvatio nemerljivu pomoć kreativnog delanja i imaginarnog sveta, sveta mašte, u odrastanju. Jasno je da ni malom Borivoju to nije promaklo.

Bordo: Kasnije, u osmoj godini, desio se susret sa stripom. Kako tada nije bilo televizije (kod nas, naravno), radio je bio u povoju, i rijetko ga je ko u mojoj sredini posjedovao – novine su bile jedina međudruštvena veza, i strip je bio logična opsesija mladih. Zato su tridesete godine prošlog vijeka prozvane zlatnim dobom stripa. Autori stripova i njihovi junaci bili su neprikosnoveni društveni simboli ne samo mladih. Živjeli smo i saosjećali s njima, oduševljavali se njihovim avanturama.

U stranim stripovima oduševljavali su me Princ Valijant i Tarzan Harolda Fostera, Flaš Gordon i Detektiv X9 Aleksa Rajmonda, Fantom Lija Folka, pilot Brik Bredford Klarensa Greja… Popaj, Pera Ždera, Miki Maus, Paja Patak, Šilja, Hromi Daba i ostali crtani junaci uzbuđivali su nas i sa kinematografskih ekrana. I tu negdje rođena je klica crtanog filma koja se nakon svega desetak godina kasnije razvila u ozbiljnu biljku – moj profesionalni rad na filmskoj animaciji.

Dušan: Očigledno je kako si već tada naslutio da će se tvoja budućnost uzbudljivo odvijati dvema paralelnim trasama – kao REALAN ŽIVOT i kao IZMAŠTANA, CRTANA AVANTURA NA PAPIRU? Jako me zanima imaš li sačuvan neki crtež iz tog vremena? (Ja nemam, pa se uvek nadam da su drugi umetnici ozbiljniji i organizovaniji jer su nešto sačuvali.)

Bordo: Odmalena sam znao, bio sam uvjeren, da ću biti crtač i ništa više. A otac se nadao da će mu sin kao dobro dijete i odličan đak biti advokat ili doktor, ali se ubrzo pomirio sa sudbinom – sin je izraziti talent i crtanje će mu biti budućnost. Pa je u okviru svojih znanja i mogućnosti podržavao moj talent. No, s druge strane, opsesivno je brinuo o mome zdravlju, jer su nekoliko godina ranije i mati i mlađi brat Milovan umrli od TBC-a. Ostali smo otac i ja nedirnuti – on je bio doživio 70. godinu, a ja, eto, guram i devedeset prvu.
Dokaz da je ozbiljno cijenio moj talent – čuvanje je mojih crteža iz tog doba. Čak ih je uvrstio u skromnu prtljagu koju smo nosili sa sobom u izbjeglištvo 1941. I danas su ti originali u mojoj privatnoj arhivi. No nisu nikakav primjer moje „ozbiljne organizovanosti“, jer uvijek kad ih trebam, nemam ih sve na jednom mjestu. A čuvanje tih porodičnih artefakata bilo je hvale vrijedno već i zbog činjenice da nakon smrti majke nije bilo pravog mjesta za smještanje dragocjenih porodičnih uspomena, jer sam, posebno ja, selio od jednog mjesta do drugog, od dječjeg doma do jedne ili druge tetke, do bake i djeda u Čepinu. To je došlo do izražaja posebno kad smo bježali iz zavičaja spasavajući glavu; te kad sam selio u Zagreb 1949. da sâm počnem nov život od nule…
Velika je šteta što ti nemaš sačuvane svoje crteže iz djetinjstva. Bilo bi više nego zanimljivo vidjeti početke jednog velikog dizajnera!

Dušan: Šteta je, naravno, i hajde da ne budem nepravedan prema svojoj majci, ona je svakako godinama čuvala neke primerke mojih prvih umetničkih pokušaja, ali evo, opet priznajem, nisam uspeo da sačuvam taj vredan paket nasleđen od majke i on je nepovratno nestao u godinama koje su sledile. Koliku su ulogu, u tvom sećanju, roditelji imali na pravce kojima će se Borivoj Dovniković kretati u svom životu. Ili su tu ulogu dominantno preuzela društveno-politička i istorijska događanja?

Bordo: Kako rekoh, mati mi je prerano umrla, a otac se, bez srednje škole, nije mnogo miješao u pravce mog intelektualnog života. Koliko se sjećam, nije iz Čepina ni odlazio na roditeljske sastanke gimnazije. Bio je siguran u budućnost koju sam odabrao. Čak se ni u moja politička uvjerenja nije miješao. Njemu je bilo dovoljno da sam ja zadovoljan u kulturi u novom režimu nakon oslobođenja, koji je pružao mladim ljudima mogućnosti u amaterskom djelovanju u prosvjeti i kulturi, kako se to zvalo. Režirao sam, glumio, šminkao glumce, crtao kulise i plakate, pisao „satirične“ stihove za tzv. vrabac za subotnje priredbe.

Foto: Iz lične arhive

Ja sam danas u drugom smislu razočaran u neke okolnosti u mom djetinjstvu i mladosti. Naime, ne samo obični ljudi, nego i ljudi koji su trebali profesionalno pomoći talentiranoj djeci da se pravilno razvijaju i, konačno, pripreme za akademsku naobrazbu – nisu smatrali za potrebno da mi pomognu. Od osnovne škole učitelji i zatim profesori smatrali su da su izvršili svoju dužnost zaokruženjem odlične ocjene za Boru Dovnikovića u razredni dnevnik. I više se nisu mnome bavili. A bilo bi korisno da su me pozivali na neke privatne razgovore, da su me poveli na neku izložbu, čak i u kazalište… Mogu danas, nažalost, reći da sam samouk u pravom smislu riječi.

Dušan: Da, bojim se da je škola uvek tako izgledala, ali u mom ličnom iskustvu koje se odnosi na posleratne godine, pojavljivali su se redovno likovi koji su, nezavisno od školskog programa, vršili ogroman vaspitni i obrazovni uticaj na generaciju kojoj sam pripadao i na mene lično, šireći i produbljujući potrebu za umetničkim sadržajima i otkrivajući nam neophodnost i lekovitost umetnosti u našim životima. Verujem da je to uvek tako bilo – neočekivani ljudi i neočekivana pomoć sa strane. Imao sam u svom životu nekoliko, koje nikad ne mogu zaboraviti.
Da se vratimo na hronologiju – 1941. je po mnogo čemu obeležila tvoju mladost i odredila tvoju buduću sudbinu. Koliko se sećam, izbegao si sa porodicom negde u istočnu Srbiju, i tamo ostao do kraja rata.
Pretpostavljam da su ti paralelni svet crtanih strip junaka i potreba za likovnim izražavanjem predstavljali jak i bezbedan otklon od dramatične i neprijatne realnosti.

Bordo: Naravno, 1941. nije bila samo prekretnica u mom životu. Ali je za mene bila traumatična, jer sam je doživio u svojoj jedanaestoj godini. U toj godini ljudsko biće još nije dovoljno zrelo za potpuno poimanje stvarnosti, ali u tim ipak počinje otkrivati tu stvarnost. U svojim Uspomenama sam zapisao:
6. april. Lijepo sunčano dopodne. Vozim se biciklom od tatinog stana u Aninoj ulici teta Maci u Donji grad. U Gundulićevoj ulici prekoputa Tvornice šibica, pored otvorenog prozora prizemnice skupljene komšije i slučajni prolaznici. Zaustavljam se i ja. Iznutra dramatičan glas radio-spikera: Jutros u šest sati njemački avioni, bez objave rata, napali su bombama naš glavni grad! Od tog trenutka više nisam bio dječak iz proteklih deset godina. Šestog aprila 1941. godine počeo sam brže stariti.

I imaš pravo, bez svog svijeta paralelnog sa grubom stvarnošću možda ne bih tako lako preživio. U svijetu svoje mašte, svojih umjetničkih sigurnosti, pretrpio sam sve nedaće i oskudice rata, tiranije i okupacijske stvarnosti. Pored topline olovke i papira, našao sam se u dvanaestoj godini u čarobnom zagrljaju riječi Nušića, Radoja Domanovića, Zmaj Jove, Đure Jakšića, Ante Kovačića, Emilija Salgarija, Alfonsa Dodea, Žila Verna. Pa sam i sâm pisao pjesme, počeo nadobudno i roman (pod uticajem Jaše Ignjatovića).

Po svojoj „drami“ organizirao sam, režirao i glumio glavnu ulogu u teatru po svom tekstu (u atriju podruma drugara Zoketa), pripremao predavanje (za komšije) o ratnim avionima Njemačke i Saveznika, organizirao proizvodnju i prodaju drvenih dječjih igračaka, načinio primjerak časopisa, čak izradio na flis-papiru i projicirao na podrumskom zidu crtani film u nekoliko sličica… Ne znam da li bih se time bavio u normalnom, bezratnom vremenu u bezbrižnom osječkom djetinjstvu. Da bude jasnije – u avgustu 1941. s lažnom njemačkom propusnicom prebjegao sam s ocem u Srbiju, u Šabac, pa prešao u Beograd gdje sam boravio prvo kod tetke, a odmah zatim u izbjegličkom dječjem domu, pohađajući prvi razred gimnazije. Godine 1942. prešli smo u Požarevac, gdje sam proveo (ne)sretno djetinjstvo, završio malu maturu i dočekao oslobođenje.

U rano ljeto 1945. vratili smo se u zavičaj, oslobođene Osijek i Čepin. Tu sam proveo mladost, prve čudne godine nove Jugoslavije, položio veliku maturu godinu dana nakon raskida Jugoslavije sa Staljinom i njegovim satelitskim državama, i 1949. prešao u Zagreb da počnem svoju studentsku i profesionalnu karijeru u ponovo novoj, nesvrstanoj Jugoslaviji. Godine 1991. nestalo je i te Jugoslavije, i postao sam pripadnik nacionalne manjine u osamostaljenoj Hrvatskoj, na svu sreću istovremeno penzioner, kog su odmah lišili društvenih funkcija i briga ostavljajući mu blagodeti umjetnika u mirovini.

Dušan: Malo je ljudi koji su doživeli raspad svoje države DVA puta.
I to iste države. Tebi se to dogodilo, jednom u ranoj mladosti, drugi put u zrelim godinama. Sada kada su obe katastrofe daleko iza nas, šta je u tvom sećanju različito u ta dva događaja, pored očigledne činjenice da si ih doživeo u različitim životnim dobima? Ima li uopšte razlike?

Bordo: Ima razlike u tome što se pravi raspad desio u velikom svjetskom sukobu u mojoj jedanaestoj godini, a drugi u evropskom miru oko nas u mojoj šezdesetoj godini. Strah je bio isti u tragičnim danima neizvjesnosti. U prvom, 1941, bilo je ozbiljno pitanje života i smrti, a u drugom, tačno pedeset godina kasnije, bojazan da se ponavlja 1941, što je u određenim momentima bilo blizu istine. Tada sam se sa suprugom sklonio u Beč na nekoliko mjeseci, ovaj put s normalnim pasošima, da bih izbjegao te određene momente. Sjećaš se, posjetio si me tada u mom emigrantskom stanu u Beču, kad si i sâm napustio Beograd da bi završio u Kanadi. Postoji, međutim, identičnost u datumima: 1941. prebjegli smo u Srbiju 8. avgusta – a 1991, tačno 50 godina kasnije, sklonili smo se u Beč 1. avgusta!

Dušan: Činjenica da si prvi put bežao u Srbiju, a drugi put u Austriju govori, naravno, o vrsti rata, ali istovremeno otkriva sve konfuzije i nedoumice koje je novi rat doneo sa sobom. Osećati se, kao Srbin, sigurnije u Beču nego u Beogradu mnogo govori o karakteru sukoba i pravim razlozima ratnih huškača iz Beograda, Zagreba, Sarajeva… da gurnu sluđene i prepadnute narode u rat.

Bordo: Pa u kompliciranim vremenima čovjek bira, po svom mišljenju, sigurniju soluciju. Imao sam dvije ponude od kolega u Evropi: Barcelonu i Beč. Možda bi Španija bila efektnija u profesionalnom smislu, ali smo mi odabrali Beč zbog blizine Zagreba i Vesnine majke, koja je ostala da nam čuva stan.

Dušan: Kažeš da si se 1945. vratio u zavičaj. I tada počinje tvoja profesionalna karijera. Zanimljivo je čuti iz prve ruke jesu li te nesigurne, gladne i siromašne godine bile otežavajuća ili olakšavajuća okolnost u pravljenju karijere likovnog, vizuelnog umetnika. Ili bilo kog umetnika. Kako je izgledalo u trenucima sveopšteg entuzijazma kada su se svi bavili izgradnjom temelja društva i države, odnosno izgradnjom BAZE, baviti se umetnošću, tj. NADGRADNjOM.

Bordo: Slom fašizma bio je istog psihičkog intenziteta kao i njegov upad u naše živote. Mislim pritom, naravno, na žrtve fašizma, kojima je ponovo zasjalo sunce nakon četiri mračne godine. Moji drugari i rođaci bili su listom u partizanima u slavonskim brdima, oni nešto stariji učestvovali su u borbama za oslobođenje, a mlađi u izbjegličkim prihvatilištima. Jedan od dječaka, vršnjak Momir, bio je u boračkim jedinicama i vratio se 1945. s odlikovanjem za hrabrost!
Ja sam slobodu dočekao kao četrnaestogodišnjak i odmah se uključio u novom društvu u kulturno-prosvjetni rad, prvo u Požarevcu, zatim u Čepinu. O političkim pitanjima nismo mnogo razgovarali, jer nam je bilo dovoljno da nema više nacizma, da smo doživjeli društvo socijalne jednakosti i da nam se pružaju široke mogućnosti u aktivnostima u kulturi, da ne kažem odmah, za mene u umjetnosti, i kako ti pravilno kažeš, u društvenoj nadgradnji.

(nastavlja se)

(NIN)